Saramago je pisao o svom đedu koji je pred smrt izašao pred kuću i počeo da grli drveće u svom voćnjaku. Bio je dijete kad ga je gledao kako se oprašta od maslina i ostalog drveća. Grlio je redom stabla, prije odlaska sa ovog svijeta. To je jedna od scena iz Saramagovog djetinstva, za koju je tvrdio da je toliko emotivna da nije nikako mogao da je izbriše iz sjećanja i ta je scena uticala na njegov život i rad. Radnici komunalnog preduzeća iz Kolašina, postupili su po naređenju koje je u oktobru izdala Komunalna policija i posjekli su stablo lipe koja je stara preko stotinu godina. Iz službe su ih opominjali zato što nisu odmah posjekli stablo jer ono prijeti prolaznicima. Stara lipa prijeti građanima. Lipa je ugrožavala bezbjednost prolaznika, lipa je bila opasna, naoružana granama.
Međutim, novi načelnik Komunalne policije Dragoljub-Mijo Bukilić se prenerazio kad je saznao da je stablo posječeno. "Ništa ne znam o tome. Jeste li sigurni da je to istina", upitao je novinare Bukilić. Uslijedio je drugi čin predstave „Sječa stogodišnje lipe“ tako što se gospodin predsjednik Skupštine opštine (SO) Aleksandar Dožić izvinio građanima zbog nedopustivog čina sječe stogodišnje lipe. I on se zaprepastio i prenerazio.
Dožić je osjetio potrebu da se izvini sugrađanima zbog nedopustivog čina, i naglasio je da nije bio upoznat sa rješenjem kojim se nalaže da se stablo kida. „Najoštrije osuđujem takav odnos i sve od sebe ću dati, u okviru svojih ovlaštenja i mogućnosti da se ništa slično više ne ponovi".
Takva izjava implicira da će Dožić dati sve od sebe ostane na vlasti još stotinu godina i da će se potruditi da neka nova lipa bude netaknuta tokom jednog vijeka, da bi nadoknadio učinjeno. Međutim, lipe nema. Nema nazad. Nije lipa hotel Crna Gora, i nije Kolašin Podgorica, nemaju oni Burića da može da sruši stari hotel i da obeća da će napraviti novi koji će biti još stariji. Nema tog ljepila kojim se može stogodišnja lipa oživjeti.
Sve što ostaje su izjave zaprepašćenja i pravdanje nadležnih da nisu bili obaviješteni. Bitno je oprati ruke, zabezeknuti se, najoštrije(šta god to značilo) osuditi taj vandalski čin. Njihov čin uvijek bude najtuplji. Uvijek se priča završava nevjericom i osudom čina, prebacanjem loptice na druge, dok se loptica vrti u krug, a lipe nema više. Tačka.
Grupa građana sprema mirni protest. Valjda građani treba da postanu svjesni da vlast ne interesuje ništa što je starije od četvrt vijeka. Sve ostalo može da se ruši i posječe.
Formula „biti zabezeknut“, pa zatim osuditi naoštrije čin i potom obećati da će krivac biti pronađen i kaženjen ne primjenjuje se samo u slučaju lipe. U Crnoj Gori drvo je isto što i čovjek, isto što i stara zgrada i magarac što ga po asfaltu vuče kamion. Po istom šablonu se odvija radnja, stablo je prekinuto i ostaje samo priča.
Građanima ostaje samo da se na vrijeme oproste od svega do čeka im je stalo. Možda bi trebalo da redovno „radimo“ selfi pored svih mjesta koja volimo, pored svakog drveta, ulice, mosta i zgrade. Ugrabite trenutak, ovjekovječite mjesto koje volite, sjutra ga neće biti, neko će biti kriv, ali u savršeno režiranoj predstavi krivac neće biti pronađen, a radnja će da traje u nedogled.
Grlite Crnu Goru.
Bonus video:
