Izbori su jedna od temeljnih ustanova demokracije, a jedna od temeljnih vrednota i možda sama suština demokracije jest sloboda od straha. Drugim riječima, kakav god bio ishod demokratskih izbora on ne smije proizvesti situaciju u kojoj bi se bilo tko na bilo koji način mogao osjećati ugroženim. Ishod izbora mogu biti manji ili veći porezi, manji ili veći upliv države u ekonomiju, a može utjecati na nijanse (samo nijanse) obrazovne, kulturne, socijalne ili zdravstvene politike. Izbori su, u doista demokratskim zemljama, samo fine-tuning koji ni pod koju cijenu ne smije dovesti u pitanje temeljne civilizacijske vrijednosti poput individualnih sloboda, vladavine prava, pravne sigurnosti i spomenute slobode od straha. Izbori ne smiju biti sudbonosni, ne smiju ugrožavati ljudske sudbine ni izazvati poremećaje u svakodnevici.
U Hrvatskoj su izbori od samog početka, od proljeća 1990., izvor straha. Doista, već prvi izbori su pokazali da je strah bio opravdan, štoviše, njihove neposredne i dugoročne posljedice zasjenile su i najstrašnije bojazni. Kumulativni učinak izbora u Hrvatskoj i u drugim republikama tadašnje Jugoslavije donio je diskriminaciju, rat i siromaštvo koji su uništili stotine tisuća, zapravo milijune pojedinačnih sudbina. Ovom dijelu Europe prvi demokratski izbori su donijeli civilizacijski diskontinuitet, slom prosvjećenosti i modernizma, sveopću propast i bankrot čije posljedice će trpjeti i budući naraštaji. Bjelodano su pokazali koliko je pogubna kombinacija puke demokratske forme i totalne negacije demokratskih vrednota. Hrvatska je po slovu Ustava i nominalnim karakteristikama svoga pravnog poretka nedvojbeno demokratska država, ali i društvo u kojem su najvažnije demokratske vrednote izložene preziru, od pluralizma ideologijâ i svjetonazora, preko antifašizma, sekularizma i etničke ravnopravnosti, do slobodnog tržišta i poimanja države kao javnog servisa. Time su demokracija i demokratska procedura zapravo kompromitirane, a ustanova slobodnih višestranačkih izbora svedena na gangsterski trik kojim glupost i zlo stječu 'legitimitet' i sveudilj prijete i ucjenjuju 'narodnom voljom', frazom koja nije ništa drugo nego banalni izgovor za tiraniju.
Aktualni predsjednički izbori samo su još jedna epizoda u toj soap operi, u licemjerju koje postojanje demokratske forme zlorabi za legitimiranje nedemokratskih i zastrašujućih sadržaja.
Dvoje kandidata (Grabar-Kitarović i Kujundžić) predstavljaju onu istu ideologiju straha koja je izazvala katastrofu i onu istu metodologiju vladavine koja se tom katastrofom okoristila a cinično je prikazuje kao epohalno povijesno postignuće, iako nije drugo nego trijumf budalastih sentimentalnosti. Samo u takvom društvu – upitno je može li se ova intelektualna i moralna konfuzija još uvijek nazivati 'društvom' - moguć je opstanak političkih svjetonazora koje predstavljaju Grabar-Kitarović i Kujundžić. U civiliziranoj demokraciji bi oni i njihove političke stranke zauvijek trajali s one strane izbornog praga, poput takozvanih joke parties (šaljive stranke) u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ipak, ta je usporedba nepravedna budući da su pristaše ideologije Kujundžića i Grabar-Kitarović poznati po pomanjkanju smisla za humor, dok je ideologija britanske Rock 'n' Roll Loony Party koja se zalaže za pravo na besplatan seks i besplatno pivo potpuno bezopasna. U Hrvatskoj su, pak, nimalo duhovite i po život opasne bizarnosti, stekle status neupitnih vrednota.
Slučaj kandidata Ivana Vilibora Sinčića ne svjedoči samo o općem intelektualnom i vrijednosnom rasulu, nego i o žilavosti političke metodologije koja počiva na tupom neznanju i širenju moralne panike. Sinčić je samo prividna novìna u društvu koje u svojoj unakaženosti traga za bilo kakvim iskorakom. Svojedobnu sotonizaciju Jugoslavije Sinčić je zamijenio sotonizacijom takozvanog neoliberalizma, a Srbe su kao izvor svih hrvatskih patnji i nevolja zamijenile banke. Sinčić utjelovljuje tisućgodišnji san svih dužnika: da nikad ne vrate svoje dugove. U njegovom protivljenju ovrhama ogleda se poslovično nepoimanje svrhe i suštine države. Dok je za Kujundžića i Grabar-Kitarović država neka vrst svetinje i pučke svečanosti vrijedne pogibelji (premda toga nisu vrijedni ni pivo, pa čak ni seks), Sinčić nema pojma da je ovršni postupak jedna od najvažnijih funkcija tog javnog servisa kojom se osigurava izvršenje odluka sudbene vlasti i kojim (ako govorimo o dužničko-vjerovničkim odnosima) država opravdava svoje postojanje tako što prisiljava dužnika da ispuni obvezu na koju je pristao svojom slobodnom voljom. Sinčićev slučaj može poslužiti kao povod za raspravu je li za neko društvo opasniji profesionalni politički gangsterizam ili naivni politički amaterizam.
Licemjerni pokušaji kandidata Ive Josipovića da svoj demokratski senzibilitet uskladi s nedemokratskim nasljeđem devedesetih godina izazivaju mučninu, ali ne izazivaju strah, a to nije malo, štoviše, odsutnost straha je nešto ponajbolje što je za sada moguće ponuditi na hrvatskom političkom tržištu.
Bonus video:
