„Jedino čega treba da se plašimo jeste sam strah.“ (Frenklin Delano Ruzvelt)
Tek što je, nakon višednevne burne rasprave, Skupština Crne Gore usvojila Zakon o autoputu, gdje država ulazi u investiciju tešku oko milijardu eura, uz obrazloženje predlagača da se kreditno zaduženje od oko 687 miliona eura neće negativno odraziti na javne finansije, na sastanku sa privrednicima u PKCG, predsjednik Vlade je izrazio strah „da smo na ivici recesije“, te „da se ne možemo nadati ničemu dobrom u našoj ekonomiji.“
Nijesmo iznenađeni najavom „treće recesije“, niti smo se uplašili, obzirom da je depresija odavno zahvatila i ekonomiju i narod. Pokušaj gospodina Drecuna da utješi građane nije dobio na značaju, a izjava ministra Ivanovića da je privreda, odnosno poljoprivreda, daleko od recesije, u skladu je sa njegovim utopističkim pogledima na razvoj poljoprivrede i oživljavanje ruralnih područja.
Premijerov strah od „treće“, odnosno n-te recesije, može se tumačiti kao alibi za Vladinu nemoć da popravi stanje u državi, koje je posljedica promašaja u upravljanju državnim resursima. Neuspjele privatizacije, višegodišnji deficit u budžetu, zaduživanja kod banaka, plaćanje KAP-ovih i drugih tuđih garancija, te odlivanje novca u nepoznate rupe, najčešće se pravdalo recesijama. Ova „treća“ dolazi kao naručena, jer će „posao vijeka“ da proguta milijardu eura u periodu kada dvije trećine građana Crne Gore živi na ili ispod granice siromaštva. „Banka hrane“ i Crveni krst najzaposlenije su organizacije u državi, kao da smo (daleko bilo) pogođeni zemljotresom ili poplavama. Čak su i naši uvaženi poslanici sakupili 1.600,00 eura humanitarne pomoći.
Zahtjevi za povećanje plata i poboljšanje uslova rada u javnom sektoru, protesti bivših radnika sa sjevera CG, nezadovoljstvo studenata, penzionera i nezaposlenih građana, borba za zdravu životnu sredinu... sve je bez odjeka, jer novca u budžetu nema.
Za razliku od dosadašnje višedecenijske razgradnje, prvi put krećemo u izgradnju, ne bilo čega nego autoputa koji spaja gradove i države. Ostaje da se nadamo izgradnji cijelog autoputa, hidrocentrala i drugih infrastrukturnih projekata, ne zbog toga što „recesija stvara ambijent za direktne strane investicije“, nego iz razloga što „kapital ne poznaje granice“. Postoje bogati strani investitori, „naši prijatelji“, ili nečiji ortaci, a Crna Gora olako i po pristojnim cijenama daje svoje objekte i teritorije na koncesije do 90 godina.
Stvarnost nas nekada navodi na pomisao da partija, odnosno koalicija na vlasti, opstaje decenijama upravo tako što predizborna obećanja ispunjava natenane i parcijalno, kako bi uoči sljedećih izbora imala šta da obeća. Bojeći se promjena, birači razmišljaju kako niko drugi ne može da završi započeto.
Bonus video:
