Ili: Anatomija kolektivne svijesti
U organizaciji šest granskih sindikata i dvije nacionalne centrale, a koji zastupaju interese 50.000 zaposlenih u javnom sektoru države, organizovan je protest ispred Skupštine Crne Gore. Tog šestog decembra na protestu se okupilo oko 500 ljudi. Na prvu loptu, moglo bi se reći da je protest propao - da traži veću platu i bolji položaj u društvu od 50.000 došlo je 500 ljudi. Dakle, po broju okupljenih na skupu da se zaključiti da je vrhunski mazohizam tražiti veću platu u narednoj godini. Članovi sindikata su zadovoljni svojim položajem u društvu. Pretpostavljam i da nemaju povjerenja u svoje sindikalne čelnike, sumnjaju u njihove iskrene namjere u borbi za bolji životni standard. Ovo bi bili zaključci na prvu loptu, posmatrajući sam skup.
Ali kada uđete u podgoričke škole i razgovarate sa prosvjetnim radnicima, čujete nezadovoljne ljude. Ljude opterećene brojnim obavezama i na poslu i u privatnom životu, koji pritom jedva sastavljaju kraj sa krajem. Naše su učionice akumulirale nezadovoljne predavače i njihove učenike. Nezadovoljstvo koje će kad-tad prerasti u gnijev. Artikulacija tog akumuliranog nezadovoljstva ne vodi ka njegovom kreativnom ličnom ispoljavanju, već paradoksalno - to se čini javnim ćutanjem. Teško da bi se ova sociološka pojava mogla objasniti strahom i nepovjerenjem. Ovdje su po srijedi mnogo dublji razlozi, koji imaju za proizvod i izostanak većeg broja ljudi na pomenutom protestu.
Dajmo šansu razumu, a ne srcu. Građani Crne Gore su 2006. razmišljali u kolektivnim kategorijama o egzistencijalnim pitanjima. Pitanje države, nacije, jezika ili crkve jesu par ekselans pitanja kolektiviteta. Komforno sakriveni iza svojih kolektiviteta, naši građani njeguju svijest da od njih kao jedinki ne zavisi ništa i da će biti onako kako neki Amerikanac ili Rus kaže. A na domaćem terenu biće kako Milo kaže. Ovakvo razmišljanje povlači i najveći lični benefit - od mene kao pojedinca ne zavisi ništa, pa zbog toga nijesam ni odgovoarn ni za šta. Nema ličnih posljedica, već je odgovornost kolektivna.
Vlastima ovakvo stanje svijesti ide na ruku. Brižljivo ga njeguje. Na primjer: ulazak u NATO ili izgradnja auto-puta se ne posmatraju kroz vizuru stava donesenog na osnovu ličnog saznanja ili promišljanja, nego kao pitanje za i protiv DPS-a. Pojednostavljeno rečeno, ako ste član vladajućih partija bićete ZA. I tako redom, svako bitnije pitanje se prebacuje na kolektivni nivo. Građanima je tako lakše jer ne mogu pogriješiti. Umjesto njih, neko drugi će donijeti odluku. Ako ta odluka bude pogrešna, građanin neće biti kriv. Građanin će biti nezadovoljan, ali neće javno iskazati to svoje nezadovoljstvo. Zašto bi on se dobrovoljno odrekao svoga mišljenja.
Ruku na srce, kroz našu istoriju u našem pamćenju je zapisan genetski kod da se pred vlastima “ukrivamo” i da nikada javno ne iznosimo svoj stav. Teško da smo bilo koju državu mogli da nazovemo svojom. Pa ni ovu. Ne govorim to kao državni neprijatelj. Ne. To govorim imajući u vidu da ni ova država ne vodi računa o osnovnom principu svake države - vlast počiva na volji i interesima njenih podanika.
Pred nama je veliki posao. Naše građane treba edukovati. Građanska svijest podrazumijeva pojedinačnu svijest i preuzimanje lične odgovornosti za svoje mišljenje i postupke. Prelazak sa kolektivne svijeti na građansku svijest pojedinca je spor i mukotrpan proces. Trebaće vremena. Zbog te činjenice, zadovoljan sam subotnjim protestom i protestovaću opet. Imam svoj stav i spreman sam da ga branim i da zbog svog stava snosim odgovornost.
Bonus video:
