“Ja mislim da u Crnoj Gori živi pametniji narod nego što to mi mislimo. I kao što vidite, bez obzira što iz raznih uglova serviraju razne istine o ovakvoj ili onakvoj vlasti, ovakvoj ili onakvoj politici koju ta vlast vodi, taj narod u Crnoj Gori, ipak, svojom glavom donosi određene odluke za koje misle da su u njegovom interesu”.
Tako je, u predvečerje skupštinskog glasanja o Deklaraciji o zaštiti Tare, govorio tadašnji i sadašnji premijer Milo Đukanović, i time indirektno priznao do sada jedini javni poraz svoje politike.
Za Crnu Goru netipična priča o jedinstvu svih medija, zajedničkom nastupu više od 30 nevladinih organizacija i u rekordnom roku prikupljenih 10.000 potpisa građana za debakl DPS-a u Skupštini, desila se tačno prije 10 godina.
Bila je to, bez sumnje, pozitivna priča. Potpisnik ovih redova zna osobe koje su tokom i nakon protesta kćerkama dale ime Tara i uvjerio se da je bilo ljudi koji su, bukvalno, bili spremni da životom brane rijeku.
Postoji, međutim, i jedna druga, neispričana priča. U stvari, dvije.
Stvarni junaci
Bilo ih je mnogo, ali neka to bude priča o Goranu Lekoviću, mještaninu koji je vještine učio od čuvenog splavara Salka iz Foče. On je, u stvari, među prvima “obavijestio” UNESCO o namjeri potapanja zaštićenog područja, vozeći u naručenoj turi turistu Đorđa Andriana, koji je (eto slučaja!), jedan od šefova kancelarije UNESCO-a u Veneciji. U zatišju između dva buka sa tugom u glasu mu je rekao da će “to sve biti potopljeno”. Andrian je alarmirao koga treba, a ispalo je da Crna Gora, iako joj je to bila obaveza, nije ni obavijestila UNESCO da će da potopi njeno zaštićeno područje.
Rovovski rat i “opamećivanje”
Oni koji je tada trebalo da budu glavni na udaru su tadašnji potpredsjednik Vlade Branimir Gvozdenović i ministar ekonomije Darko Uskoković. Kola su se, međutim, slomila na ministru ekologije Boru Vučiniću. Tako je započeo podzemni rat dva ministarstva, u kojima je, na zaprepašćenje čelnih ljudi, radilo više “ekološki osviješćenih” činovnika iz oba ministarstva koji su obilato snabdijevali “Vijesti” povjerljivim dokumentima. Počele su da ratuju i razne komisije međusobno, a leđa su počeli da okreću i dežurni vladini hidrolozi, ekolozi, čuvari prirode...
Nije prošlo mnogo, opametila se vlast, opametili se vragolani iz SDP-a i opozicije, opametio se i narod. Nakon debakla sa Tarom, kreće model ignorisanja i takozvane transparentnosti: imamo projekat i sumnjive partnere, nemamo validne podatke i istraživanja, ne znamo šta je to cost-benefit analiza, ali organizovaćemo okrugle stolove i javne rasprave, sa kojih nećemo prihvatiti nijedan komentar ili sugestiju i sve ćemo to fino izglasati u Skupštini.
Tara će i dalje teći i ostati neispričana priča. Postojaće i ubuduće nasrtaji kilovat-filozofa i plaćenika raznih lobija, a jesmo li se opametili, pokazaće vrijeme.
Bonus video:
