Međunarodnim danom ljudskih prava okončava se 16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama. Skoro bez izuzetka svake se godine desi bar jedna svinjarija koja dodatno naglasi neodložnost emancipacije žena i neophodnost punog uvažavanja njihovog ljudskog dostojanstva. Ovaj period počinje Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama i uključuje nekoliko važnih datuma koji opominju na neispunjene ciljeve i neuralgične tačke koje priječe put zbiljskoj ravnopravnosti (Međunarodni dan braniteljki ljudskih prava, Svjetski dan borbe protiv side, Međunarodni dan osoba sa invaliditetom, Godišnjica Montrealskog masakra, Međunarodni dan borbe protiv korupcije, itd).
Od 365 dana u godini, svaki je dan, nekad i po više puta, oprijedjeljen nekom vidu borbe ili sjećanja na nju, načičkan memorabilijama kao svecima. No, kao što slavljenje svetaca ne čini vjernike većim hrišćanima, tako ni slavljenje “međunarodnih dana” ne čini slavljenike većim borcima. Od borbe koja jest bila, ali koja uglavnom tek predstoji, ostaje samo sjećanje, sparušeno i nerijetko izobličeno institucionalizacijom bezbrojnih praznika, njihovim premještanjem, ukidanjem ili preoznačavanjem. Komodifikovani bijes uokviren prikladnim ramom i ostavljen na vidom mjestu da polako trune i pretvara se u prah.
No ta razlika između onog što bi trebalo biti i/ili što bi trebalo slaviti i između onoga što uistinu biva, umije baš tad, kad se nađe na spomenarskoj pozadini lijepih kalendarskih želja, da ujede svom snagom i taj zjap zaboli i trgne iz sedirane apatije u kojoj po pravilu opošljavamo svoje živote, uglavnom zauzeti vratolomnim preživljavanjem. Je li veći problem to što je Ivan Ivanović rekao, ili što je ‘moždana oluja’ njegovog kreativnog tima rezultirala kuršlusom koji su prekobrojni našli smiješnim, ili strukovne i samoregulatorne instance koje su mlako ili nikako reagovale, ili tužilaštvo koje poslovično propušta da procesuira govor mržnje sa iste adrese koji samo dobija na zamahu? Ta je svinjarija naša stvarnost, a ne praznici koje ćemo i onako otplaćivati s kamatom, u mjesecima u kojima ćemo rezimirati rezultate isforsiranih mamurluka.
Nakon lavine reagovanja na ovaj idiotluk, sa njegove adrese dolazi još veći - izvinjenje uz šibicarenje ličnom tragedijom, a potom sa druge strane malo kritike koja kaže da se i u Srbiji curice porađaju sa petnaest, jer božemoj, stvar biva objektivnija i podnošljivija ako i “Srbija ima (još jedan) ozbiljan problem”. Pa neće baš biti ni bolje ni lakše u tom slučaju. Je li tragedija djevojčica iz Bosne manja ako slična postoji i u Srbiji? Naprotiv. Taj ozbiljan problem je naša zajednička prćija čija je njuška nekad bolje a nekad slabije umivena, a ime joj je - patrijarhat. Proceduralno bih napomenula: u kontekstu ljudskih prava nemamo o čemu da razgovaramo ako ćemo da pregovaramo sa patrijarhatom. Zašto? Zato što on uzima dominaciju i eksploataciju kao paradigmu međuljudskih odnosa, tako da o univerzalnosti ljudskih prava u ovom registru ne može biti ni riječi. Pokušaje da se nastavi normalizovati kao biološka činjenica ili svijetla tradicija, odnosno tzv. “zdravi patrijarhat” kako su mu neki crnogorski političari tepali, treba denuncirati iz temelja kao contradictio in adjecto. Nema zdravog patrijarhata kao što nema zdravog fašizma ili zdrave bolesti. Dakle, sva priča o ljudskim pravima, ženskim ljudskim pravima, njihovim braniteljkama, sjećanjima na žrtve frustriranog manijaka koji je ubio 14 žena a ranio njih 9 i 4 muškarca zato što je mrzio feministkinje (čiji je poguban uticaj nalazio presudnim za vlastiti neuspjeh da se upiše na mašinski smjer univerziteta u Montrealu), sve je to luk i voda ako ne mislimo da dovedemo u pitanje patrijarhat i da odbacimo model odnosa koji nam nudi, odnosno nameće.
Tako da ništa romantizirana tradicija, ništa dobronamjerni gospodar, ništa “vila domaćeg ognjišta”, ništa komplementarni princip u šizoidnom kosmosu binarnih opozicija: ništa izgovori već odgovornost za vlastito punoljetstvo i spremnost da se bori za njega. Ako išta od ovoga opstaje u našem koncipiranju važnih datuma, onda se imamo čega spomenuti tim povodom. U protivnom, slavimo u prazno a suđe je u škafi i neće se samo oprati.
Bonus video:
