Prvo su nacisti došli po socijaldemokrate, ja sam ćutao; jer nisam bio socijaldemokrata./ Onda su došli po sindikalce, ja sam ćutao; jer nisam bio sindikalac./ Zatim su došli po Jevreje, ja se nisam pobunio; jer nisam bio Jevrejin. / Zatim su došli po mene, ali tada više nije bilo nikoga da se pobuni. (Martin Niemöller)
Iako je politički profitabilno rješenja svih briga i problema izmještati iz sfere sadašnjeg, u svijetlu budućnost „tu odmah iza ugla“, djela zapravo dovoljno govore sama za sebe. Na mladima svijet ostaje, budućnost je na mladima i druge poslovične mudrosti koje su odavno dio vladajućeg diskursa, ne samo da ne korespondiraju sa realnim odnosom prema mladima i budućnosti, već vrijeđaju zdrav razum.
Najbolji garant stabilnosti u crnogorskom multietničkom društvu jeste jak obrazovni sistem, odnosno njegova kohezivna i integrativna funkcija. Bez te stabilnosti nema ni razvoja. Sa druge strane, u modernim državama, stepen obrazovanja najčešće određuje osnov vertikalne društvene diferencijacije. Onda kada to nije slučaj, on ipak ostaje jedan od faktora uslovljavanja promjene te klasne strukture. Takođe, stepen obrazovanja direktno determiniše mogućnost manipulacije, prevashodno od strane političkih elita. To jest, što je društvo manje obrazovano, to je više podložno manipulisanju. I obrnuto. Ali, daleko smo mi od jakog obrazovnog sistema, a još dalje od moderne demokratske države. U čijem je, onda, interesu dalja degradacija javnog obrazovanja? Odnosno, latentna tendencija očuvanja postojeće klasne vertikale?
U logici koju baštini krovni Zakon o visokom obrazovanju, odgovor daje sljedeći paradoks: Vlada, na čelu sa premijerom, bira i razrješava Savjet za visoko obrazovanje, koji dalje odlučuje koji će se studijski programi, od „javnog značaja“, finansirati iz državnog budžeta. Uprošćeno, premijer-biznismen bira ljude koji će odlučiti da li će se njegov biznis finansirati od novca poreskih obaveznika. Vjerovatno da neće?
Prevaspitaj đecu
Dešavanja na Ekonomskom fakultetu su (dvojaka) reakcija na pokretanje političke pedagoške akcije. Dok je uzrok prve (profesorske) materijalne prirode, uzrok druge (studentske) je moralne. Dakle, reakcija jednih je borba za očuvanje partikularnih interesa, dok je reakcija drugih - solidarnost. Uz to, obje reakcije su i prirodne i legitimne. Međutim, stiče se utisak da autoritet profesora vodi glavnu riječ, a da uzrok njihove reakcije određuje prirodu zajedničkih zahtjeva. Što, naravno, nije dobro. Naime, individualizovanjem krivice i zahtijevanjem prostih personalnih promjena, dugoročno, ne postiže se ništa. Baš kao na fudbalskoj utakmici: ući će dva nova igrača dok će igra ostati ista. Zar ima efekta? Potrebno je suštinski mijenjati politiku visokog obrazovanja, počev od zakona i propisa koji je uređuju, pa do podizanja stepena tranparentnosti, objektivne revizije dosadašnjeg poslovanja te uvođenja principa odgovornosti. Fudbalskim žargonom: da bi poboljšali igru potrebno je promijeniti i trenera, i taktiku, i pravila!
Politička stabilnost Vlade uslovljavaće dinamiku daljeg urušavanja najstarijeg Univerziteta. U prilog tome govore i dešavanja iz prethodne godine, kada je pokušaj privatizacije pojedinih studijskih programa državnih fakulteta, privremeno odložen. Po istom neoliberalnom konceptu uništeni su privreda i javno zdravstvo, a sada je na redu javno obrazovanje.
Još jedan od indikatora marljivog rada vlasti na obesmišljavanju institucionalnog integriteta državnih fakulteta, jeste dominantna klanovska podijeljenst među samim profesorskim kadrom. Njihova politička podobnost ima mnogo veći značaj od stručnih kompetencija i dostignuća, dok kultura kritičkog mišljenja skoro da ne postoji. Zato je gotovo nemoguće zamisliti da profesori nauštrb svojih interesa, većinski podrže interese studenata. Sa druge strane, ni u predstavničkim studentskim organizacijama često stvari nisu drugačije. Dovoljno govori prva rečenica nedavnog medijskog saopštenja Studentskog parlamenta: “Ne ulazeći u suštinu problema koji je prisutan već duže vrijeme...” Pa, čiji je to posao? Dakle, tu se javlja problem. Dok rektorka igra po principu “moja je lopta, moja su pravila”, profesori i studentski parlament reprodukovanjem vladajućeg diskursa obesmišljavaju svaki dalji vid protesta. Naime, oni uporno pozivaju na “institucionalno djelovanje”. Pa zar to isto ne radi Vlada, gotovo uvijek kada problemi, za koje je sama kriva, iznenada eskaliraju? Baš zato, od “institucionalnog djelovanja” u ovom slučaju nema ništa. Ne u ovoj zemlji i ne po ovim pravilima igre.
Međutim, iz koje god vizure posmatrali bunt na Ekonomskom fakultetu, dobro je da on uopšte postoji. Inače bi pokušaj legitimizacije političke represije nad Univerzitetom CG prošao neprimijećeno. Baš kao i mnogi slični procesi u proteklom periodu. Ono što najviše brine je: a gdje su ostali?
Samo jasno kanalisanom širom studentskom mobilizacijom, podržanom od strane drugih društvenih grupa, stanje u visokom obrazovanju se može suštinski mijenjati. I, makar kratkoročno, depolitizovati. Naime, mjesec decembar je možda i posljednja šansa. Tihi sukob unutar vladajuće koalicije, utemeljen na borbi za prevlast nad Univerzitetom Crne Gore, a uz vaninstitucionalni pritisak studentske populacije, mogao bi se iskoristiti za predlaganje novih zakonskih rješenja koji uređuju politiku visokog obrazovanja. Jer, za razliku od prostih personalnih promjena, to bi bio suštinski pomak. U suprotnom, rektorka će naći načina da prividno i privremeno zadvolji zahtjeve profesora, a samim tim i studenata Ekonomskog fakulteta. Onda, kada akumulirano nezadovoljstvo nestane, ona će sigurno istjerati svoje.
Pored studenata Filozofskog fakulteta, koji godinama baštine kulturu bunta i borbe, stiče se utisak da su svi zadovoljni haotičnim stanjem i degradiranim nivoom obrazovanja. Čim se zavođenje jednoumlja na Ekonomskom fakultetu završi, rektorka će preći na sljedeći. Dok svi glasovi razuma ne utihnu, a ona dobije punu slobodu u režiranju sopstvene predstave. Everyman Poštolog. Idealna evaluacija projekta “Izazovi indoktrinacije u mutiranim autokratijama 21. maja/vijeka”.
Bonus video:
