Lesi se vraća kući... Ili Bob Rok, zavisi koju ste lektiru preferirali u doba dječaštva.
Vječiti vojnik partije, u slobodno vrijeme magistar Veljović, savjetnik i nekadašnji šef policije, ponovo je u sedlu. Sada je nekakav sekretar. Ali i to je premija, što je trebalo da bude...
Skaska o Veljoviću i njegovim profesionalnim putanjama biće jednom poučna pričica o našem vremenu. Nekadašnji specijalac, pa šef specijalaca, pa prvi policajac, pa savjetnik predsjednika države, pa naučnik i ekspert za NATO integracije, što je tema koja ga posebno inspiriše - gdje god se sretne sa svojim kolagama policajcima, Veljke održi kakvu prigodnu besjedu o NATO... Nakon svega toga, on je opet tu. Međutim, to što je on opet tu - ne govori toliko o njemu, koliko o moralu njegovih pokrovitelja.
Oni koji mu ne daju da ode u zasluženi zaborav (sa rešetkama ili bez njih) čekali su ishod jednog suđenja. Kada se desio “zadovoljavajući rasplet” - zahvaljujući ekspertu koji se ničega ne stidi - Veljovićev povjerljivi čovjek je, zbog “nedostatka dokaza” oslobođen, a pred njegovim šefom ponovo su se ukazali zanosni pejzaži kadrovskog partijskog raja...
Opet, kako da se čovjek ne sjeti, kada je riječ o Veljoviću i suđenjima, onoga inspektora što obilazi tužioce da im objasni da se Veljovića ne smije dirati. Da je to “gore” dogovoreno. Na toga jednoga, koji je uhvaćen u agitovanju za Veljovića, zamislite koliko dođe onih koji u istom pregnuću, nisu uhvaćeni...
Naravno, ono što je u svemu najzanimljivije je ponašanje Gazde. Veljovićevog i svih tih veljovića diljem mile nam i drage domovine. Nekome racionalnom bilo bi prosto nevjerovatno kako u crnogorskoj kadrovskoj vrtešci upravo najkompromitovaniji ljudi najbolje prolaze. Što napravi više gluposti i nepočinstava, to je izvjesniji “kadrovski opstanak”. Pogledajte Mugošu i Veljovića.
U normalnom društvu te dvije perosne već bi bile u udžbenicima - primjer kako se ne smije obnašati javni posao. Đukanovićev poriv da “čuva” najkompromitovanije svoje ljude može se čitati u ključu “varvarske samovolje” o kojoj govori Gete povodom Banović Strahinje, on vjerovatno, sebi i svojima, tako šalje poruku o stvarnim dometima sopstvene moći, istovremeno jasno stavljajući do znanja, da ako napravite glupost, ili niz gluposti, jedino vas može sačuvati/spasiti Njegova milost. Pa da ga ne vole!
Zato ga obožavaju - riječ je baš o religijskim registrima, sjetite se totemizma iskazanog na Cetinju u izbornoj noći. Oni što su onako vozneseno dodirivali sliku, oni sigirno vjeruju da taj dodir liječi. Ako ne psorijazu ili astmu, a ono bar pubertetsko ludilo, u kojim god godinama da vas snađe...
Ono što je suština - Veljović, Mugoša, Beba i njegovi, rektorka, ali i ostali, oni ne postoje - svi su oni Đukanović. Ali, zarad iluzije stvarnosti, zbog tradicionalnih konvencija realnosti, oni izgledaju kao neko drugi.
Čovjek sa haciende. Lik iz špageti vesterna. “Bilo jednom u Mojkovcu”. “U sedlu” je, makar još jedan krug. Sprema se da doktorira, zacijelo. Naučnik, oriđinal.
No, vjerovatno ovakvo namještenje, koliko god zapanjilo domaću demokratsku javnost, nije na nivou onoga što je očekivao sam Veljović. Napoleonski kompleks kreira goleme ambicije. Kada je već postao magistar, mora da je mislio da može sve - možda je sebe vidio kao načelnika generalštaba ili budućeg rektora. Što da ne? On bi stvari sredio brže od Radmile. A naučno su jednako potkovani.
Na pregovore sa studentima Veljović bi išao sa pancirom i u maskirnoj uniformi. Dok bi ljudi iz njegovog okruženja slali prijeteće poruke porodicama studenata. Sve bi funkcionisalo savršeno. Izvjesno bi to bila i usluga rediteljki. Da se (više) ne bruka. Neka prljavi posao policajca obavi onaj ko je za to stvoren.
Bonus video:
