Jasan pokazatelj u kakvom vremenu živimo su vicevi. Ništa više nije smiješno. Uzalud postoje i vicevi sa poentom, igrom riječi ili nekom asocijacijom. Da bi se u Crnoj Gori neko nasmijao, vic mora da bude brutalan. Danas u Crnoj Gori može biti smiješna situacija u kojoj je neko stradao, u kojoj je neko izvrgnut ruglu ili žestoko osramoćen. Samo nas to zasmijava. Tuđa nesreća nama je najbolja fora.
Idealna forma vica i šala koja je na ivici provokacije, nama više to nije zanimljivo, mi tražimo hard-core.
U poslednje vrijeme, pojavom namjenskih novina i televizija, Crna Gora postala je reality show. Konstatno se bombarduje um ljudi. Nemaština ćera narod da traži razbibrigu, a narod ne traži da gleda triler ili dramu, jer moraju da uključe mozak, dobar film iziskuje da se razmišlja ko je prevarant i treba razmrsiti ljubavni čvor. Narod želi pucačinu-film, da gledalac može po nekoliko puta da ode u toalet, vrati se i nastavi da gleda film kao da ništa propustili nisu. Tu su i emisije o preljubama, iznajmljenim ženama, DNK analizama kojima se utvrđuje očinstvo, susreti majke i ćerke nakon pola vijeka. Suze. Na sve strane suze.
Usred tih najgledanijih emisija krene kratak dnevnik. U tih par minuta uvijek se veliča državni podvig izveden od strane vladajuće kvazi-elite, i naravno, brutalno se razapinju svi oni koji su se drznuli da kritikuju vlast. Kritičari vlasti svrstavaju se u nekoliko kategorija: srbofili, strani plaćenici, domaći lupeži ili svaštočine. Dnevnik poprima formu emisije TV Šop. Na isti način kao što se prezentuje džoger ili super krečko, uokvirene su fotografije profesora ili drskih novinara. Kao da je posrijedi prodaja, žutim slovima ističe se cifra, ali nije riječ o cijeni, već o novcu koji je navodno pronevjeren. Broj treperi, da bi što bolje ta cifra ušla u mozak narodu. Agresivno se usmjerava i pumpa javnost. Preko noći se postaje neprijatelj države, lupež i plaćenik. Dovoljno je samo jedno pojavljivanje na Pinku ili u Informeru.
Sve postaje smiješno. Ljudima koji su iole svjesni, onima koji koriste mogućnost da sami putem internera biraju koje će informacije u sebe da unesu, cijela medijska hajka djeluje samo kao loš vic, koji je insistirao na brutalnosti, a ostao lišen humora.
Nažalost, starije generacije pecaju se na foru. Njima treba unaprijed prirediti sastanak. Svaka osoba u Crnoj Gori treba da prvo okupi svoju porodicu i da im saopšti sve grijehe iz mladosti. Počnite od grickanja noktiju. Sve može da bude dio dnevnika ukoliko pređete granicu, ukoliko isprovocirate nedodirljive.
Ko god ima psa ili mačku, treba da se pazi. Prisjetite se svih fotografija, svih snimaka sa svadbi i slava. Sve može da vas kompromituje. Jedino dobro je što su emisije koje prekidaju kratkim dnevnikom često inscenirane. Angažovani su statisti i glumci da budu akteri užasnih porodičnih priča. Ljudi se pitaju da li je to moguće, neki sumnjaju, neki su sigurni da „to nije istina“. Ipak svi gledaju i dalje. Dobrovoljni ulazak u stanje paranoje.
Tako i građani, vole da gledaju dnevnik i slušaju vijesti za koje znaju da su laž. Potajno, hrane svoje male duše, građani su svjesni da im godi dok slušaju laži o drugima. Hrane se tuđom nesrećom, uništavanjem života uspješnih ljudi, ili onih koji su se drznuli da progovore, dok ostali ćute. „Građanin“ gleda razapinjanje onoga koji nije ćutao. Osjeća se divno, jer, on je pametniji, on je ćutao, i zadovoljan je, dobro je prošao, njega nema na dnevniku.
Bonus video:
