Opet se sudi Ibrahimu Čikiću. Zahvaljujući kupovini glasova i „moralu" vrijednom dvadesetak eura, umjesto zločincima sudi se meni. Sud je batina u rukama zločinaca kojom udaraju nesalomljive, sve one koji iimaju pamćenje i javno pružaju otpor. Pravosudne institucije pretvorili su u stroj za pranje krvave prošlosti. Istina, ovoga puta me nisu kao devedesetih batinali i tamničili, sada su mnogo perfidniji, iskusniji i zato mi „samo" sude.
Zahvaljujući „europskim integracijama" sada su me novčano osudili, iako su me prije 20 godina, kada je fašizam kulminirao ovim prostorima, amnestirali?! Onda je to bilo u ime SRJ, a sada u ime nezavisne države Crne Gore. Sve različitosti su sasvim slučajne, jer su kao i onda isti nalogodavci, organizatori i izvršioci. Ešaloni koji sprovode državnu politiku od visokih državnih funkcionera, preko sudija i ANB-ovaca, pa sve do policajaca i zatvorskih čuvara. I devedesetih i danas, genocid protiv Ibrahima čine u ime države i voljenog vođe. Združeno Bošnjaci, Srbi, Crnogorci i svi ostali koji podržavaju režim punim kapacitetom u novi zločin! Zaboravilo se da im je duševne boli devedesitih nanosilo moje ime, a sada odsustvo servilnosti.
Zato su morali žestoko “reagirati”.
Opasno udaram u savjest historijskim čekićem i to im smeta i stvara boli.
Neću, kao i svi ostali, da se pomirim sa sudbinom i šutim, neugodna su moja sjećanja (knjiga) na njihova “djela” ZLOČIN. Hoće me ekonomski uništiti tako što će mi godinama uzimati pola minimalne invalidske penzije. Pokušavaju ispraviti „grešku" iz prošlosti što su me živa pustili iz logora.
Istina, iako svjestan opasnosti u knjizi sjećanja "Gdje sunce ne grije” pominjem imena onih koji su na različite načine učestvovali u zločinu nadamnom, uz jasnu naznaku pojedinačnih činjenja što daje mogućnost sagledavanja hijerarhije u cijeloj zločinačkoj organizaciji-grupi. Upravo zbog toga čudi da su tužbu protiv mene podnijeli trećerazredni "junaci” drame i to oni koji su imali epizodne uloge pomagača ili mrzitelja. Zašto su samo oni iz redova "boranije” oličene u ključarima kazamata i poluintelektualcima zakletim Hipokratu, osjetili duševnu bol, a ne oni iz vrha zločinačke ljestvice, može se objasniti samo kao stvar njihovog dogovora. Oni koje sam imenom prozvao i opisao u knjizi kao inspiratore zla, a nalaze se i danas na visokim ili najvišim državnim funkcijama, prepuštanjem uloge tužitelja epizodistima u zlu, pokušavaju da minimiziraju zločin te da ga kroz parnični-građanski postupak u kojem nema njihovih imena prikažu u svijetlu običnosti i otrcanosti.
Trećerazredni likovi (tužitelji) i onda i sada poštuju hijerarhiju i izvršavaju naloge iz “vrha” vlasti. Uz čvrste garancije da će dobiti građansku parnicu skupili su hrabrosti da kukavički podnesu građansku parnicu uz stupidnu samoobmanu svojstvenu samo mediokritetima da se ugled i čast mogu pribaviti uz pomoć suda. Ipak, ovoga puta NEĆE MOĆI kao devedesetih! Sada sam slobodan građanin, a slučaj Čikić je internacioniliziran. Džaba vam korumpirano i poslušno pravosuđe. Uzalud vam logistika državnog aparata koja vam stoji na raspolaganju. Zalud vam što živimo u privatnoj državi koja vam daje logistiku. Nema te institucije niti presude koja vam može vratiti ono što nikada niste imali!
Džaba osuđujuće presude, špijuni, dezinformatori, poltroni i nikogovići. Ibrahimu Cikiću ni devedesetih ni sada 2014. niko ne može oduzeti ono što vi nikada u životu niste imali. Zapamtite jednom za sva vremena; ČAST I UGLED se imaju ili nemaju. Tako je oduvijek bilo i tako će zauvijek ostati!
Bonus video:
