U Podgorici, 17. novembar, te 2011. godine nije bio samo puko obilježavanje Međunarodnog dana studenata, već nešto drugo, mnogo veće, slobodno mogu reći i zadivljujuće. Tada se desio jedan od rijetkih, ali najmasovniji studentski protest u našoj državi. Broj ljudi koji je prisustvovao protestu tog dana nije bio mali, ali sam uvijek smatrao da je kvalitet važniji od kvanititeta! Bitniji je cilj svega toga, smisao, i razlog zbog kojeg je organizovan protest.
Studenti, koji su budućnost svake države, pokretačka snaga i energija koja je potrebna svakom društvu, naravno ako se usmjeri ka pravom cilju i u prave svrhe, treba da budu predvodnici reformi i sistemskih promjena. Svaki student ponaosob, treba da pruži svoj maksimum, radom, trudom, marljivošću kako bi naše društvo išlo uzlaznom putanjom. Mislim da veći broj studenata nije svjestan da, ako želimo nešto da promijenimo i težimo opštem napretku, prvo treba da pođemo od sebe tj. da pokušamo da promijenimo sebe.
Naravno, to nije moguće odjednom, ali važno je da energiju koju imamo upotrebljavamo u svrhe koje će doprinijeti jačanju svih kapaciteta našeg društva. Moje mišljenje je da veliki broj ljudi nije spreman da se promijeni, a traži promjene!? Najbolji argument, u prilog mojoj tezi je činjenica, da mladi ljudi provode najviše svog slobodnog vremena u kafanama, ispijajući kafe. Mislim da je to najgori mogući način da utrošimo svoje slobodno vrijeme. Stoga, predlažem da manje kritikujemo, a da se malo više angažujemo u društveno korisne svrhe.
Veliki broj studenata je pomenutog novembarskog dana izašao na ulice, nezadovoljan ne samo, postupanjem vlasti prema državnom Univerzitetu Crne Gore, već i sa namjerom da ovim činom pokaže snagu i moć koju nosi ovaj dio populacije. Pomalo čudi činjenica da studenti nijesu stvorili određenu simbiozu sa nekim drugim subjektima, sa ugroženom radničkom klasom i sl. Što je još gore, očigledno je da je među samim studentima, odnosno među njihovim vođama, postojala očigledna neiskrenost i podvala.
Upoređujući ih sa studentskim protestima u Beogradu 1996. i 1997. godine, koji su bili ujedno i građanski, prvenstveno protiv režima, možemo zaključiti da je ovdje primarni cilj studenata bio smjenjivanje vlasti. Krađom izbornih rezultata, lošim stanjem u zemlji, i želja ljudi, prvenstveno mladih, za promjenama. Građanski protesti trajali su 88 dana, a studentski čak nešto više od 117.
Naime, ovakav otpor koji su studenti pružili režimu, pored svih ostalih represivnih i drugih nasilničkih mjera prema studentima, za svaku je pohvalu. Kada im je zaprijećeno da će izgubiti godinu, desetine hiljada studenata izašlo je na ulicu uzvikujući: "Evo vam godina, ne damo vam Srbiju!" Mislim da je velika razlika između današnjih studenata u Crnoj Gori, u odnosu na ove. Ovaj teret koji su oni iznijeli preko svojih leđa, istorijski je događaj.
Nama nedostaje taj otpor i prkos, ali prije svega, nedostaje nam jasan cilj. Smatram da je preduslov svih preduslova, ka napretku društva, smjenjivost vlasti. Nema demokratije gdje nema smjenjivosti vlasti i izgldeda da mnogi nijesu svijesni koliko je to zapravo ljekovito za društvo. Ako mislimo da će nam sami čin smjenjivanja vladajuće klase, donijeti boljitak, grdno se varamo. I ako dođu drugi ljudi i nastave po starom, ništa nijesmo postigli.
Najkraće rečeno, ako novi ljudi, nove generacije, ne promijene uopšte naš odnos vlastodržaca prema građanskom sloju, ništa bitnije nećemo promjeniti. Drage koleginice i kolege, kakvo je stanje na fakultetima pri Univerzitetu Crne Gore? Ja još nijesam upoznao studenta koji ima pozitivno mišljenje o organizaciji svog fakulteta sa pomenutog Univerziteta... Ali, ćutimo... Da ne govorim o mizernom studentskom kreditu, da veliki broj studenata, nakon fakulteta radi van struke, a da mnogi od gnušanja i prezira prema ovakvom sistemu, svoj životni put nastavljaju u inostranstvu...
Neko ko bi trebao da nam bude uzor su studenti koji su 1968. godine, još u jednopartijskom sistemu, pokazali koliko je zaista velika moć studenata, kada je i Tito pokleknuo i morao da im izađe u susret. Drage koleginice i kolege, znam da među nama ima veliki broj kvalitetnih, slobodnoumnih osoba. Znam da možemo mnogo da učinimo u ostvarivanju studentskih prava, i da doprinesemo stvaranju ambijenta, gdje će student imati perspektivu. Ako mislimo da treba da se ograničimo samo na ostvarivanje studentskih prava, u velikoj smo zabludi.
Studenti nećemo biti vječno, s toga bi kao mladi ljudi, puni energije, optimizma, inicijatori progresivnih ideja, trebali sve svoje snage da usmjerimo na afirmaciji crnogorskog društva u svim poljima. Bez studentskog bunta vrlo teško može doći do nekih većih pomaka u društvu. Osnivanje studentskog pokreta, koji bi djelovao na ovaj način, bio bi pravi pogodak. Javnost prosto vapi za pojavljivanjem mladih ljudi koji neće biti opterećeni podjelama, već će inicirati ideje koje spajaju ljude. Hajde da uradimo nešto za Crnu Goru, a ne samo da čekamo da Crna Gora uradi nešto za nas!
Bonus video:
