Kada se realno analizira način na koji je vođena politika u oblasti upravljanja otpadom, naročito u poslednjih deset godina, možemo reći da je dominantan utisak očigledan nedostatak vizije, ali i odlučnosti da se uradi nešto konkretno.
Preko 350 divljih deponija u Crnoj Gori na kojima završava i do 60% od ukupno generisanog miješanog komunalnog otpada, gdje spadaju i gradska smetlišta koje ,,privremeno” koristi ubjedljiva većina lokalnih uprava, najbolji su dokaz da je priča o tome kako otpad treba posmatrati kao sirovinu zapravo neutemeljena u praksi i samim tim suvišna. Ako hoćete i licemjerna, jer dolazi od onih koji su najodgovorniji za postojeće katastrofalno stanje.
Nevjerovatno je koliko nesposobnost onih kojima je povjereno upravljanje resursima, što otpad nesporno jeste, bez obzira da li je riječ o pojedincu ili grupi kadrova, može da se negativno odrazi na kvalitet života cijele zajednice. Kao i da pokaže sve slabosti i anomalije sistema, što je upravo slučaj sa javnom politikom u oblasti upravljanja čvrstim otpadom. Odgovorno tvrdim da su posledice pogrešnih odluka u ovoj oblasti nesagledive i u ekološkom i u ekonomskom smislu i kao takve obavezuju, ili bar bi tako trebalo biti, na preispitivanje odgovornosti svih onih koji su ih donosili i svjesno doprinosili produbljivanju problema.
Nastalu štetu je svakako potrebno precizno procijeniti, ali kompleksnost problematike i širok spektar uzročno-posledičnih efekata, daje mi za pravo, kao nekom ko donekle prepoznaje ili naslućuje suštinu, da unaprijed ustvrdim da se radi o enormno velikim posledicama po životnu sredinu i zdravlje ljudi, od kojih je neke nemoguće sanirati. Odgovornost za (ne)učinjeno ne bi smjela biti privremena, bez obzira da li se radi o lošem ili dobrom upravljanju. Mada, možda griješim ako je posmatramo u svijetlu ,,privremenosti” lokacija za odlaganje otpada koje neke opštine koriste i po više decenija?
Neki u tom slučaju ne bi mogli mirno uživati ni u (ne)zasluženoj penziji.
Izuzimajući podgoričku Deponiju, ne možemo pričati o politici ili upravljanju ili bilo kakvom sistemu, pošto se više radi o anarhiji, ekokriminalu ili kako sam to definisao u naslovu - smećarenju. Iskreno, ne mogu ni da zamislim šta može biti adekvatna kazna za one koji su odlučili da se, recimo u neposrednoj blizini površinskih vodotoka, vodoizvorišta ili podzemnih voda dopusti nekontrolisano odlaganje i miješanje različitih vrsta otpada, pa i opasnog.
Preturati po prljavštini svakako nije aktraktivan posao, bez obzira da li je riječ o ličnoj ili tuđoj, ali ako znamo da su određene interesne multidisciplinarne grupe upravo ,,smećarenjem” i degradiranjem sopstvenih profesija i institucija na kojima rade, uzele cijelo bogatstvo iz našeg smeća, čvrsto vjerujem da je prijeko potreban i nadasve human.
Izazvane bolesti, izgubljeni životi i različita zagađenja koja se dovode u vezu sa nekontrolisanim i nepravilnim odlaganjem i miješanjem različitih vrsta otpada, ne ostavljaju prostor za drugačiji pristup. Meni su naročito zanimljivi oni koji su zbog lične finansijske koristi pogazili profesionalne principe i samim tim ukaljali ugled zvanja koja su trebala biti garant principijelnosti, stručnosti, humanosti… Sjetimo se ko je sve odobravao ekocid na Vasovim vodama i sistemski teror nad mještanima Beransela. Bilo je tu i ljekara, univerzitetskih profesora, stručnjaka raznih profila, koji su svojim javnim angažmanom ili potpisima, odnosno profesionalnim kredibilitetom, davali legitimitet malignim procesima. Upravo takvi ,,eksperti” jesu proizvod metastaze moralnog potonuća društva u cjelini gdje je nekontrolisano odlaganje otpada takođe izražena pojava.
Kako osuditi onog koji zbog ličnog profita ili partijske direktive pogazi Hipokratovu zakletvu ili okalja čast Univerziteta? Možda trajnom zabranom bavljenja osnovnom profesijom? Mada tu se sa pravom postavlja pitanje šta je starije ,,kokoška ili jaje”, odnosno radna ili partijska knjižica?
Spletkarenje sam uvijek doživljavao kao nešto što prati nedostatak znanja, činjenica, morala… Takav oblik duhovne prljavštine povezujem sa onima koji nemaju kapaciteta niti hrabrosti da se bave sobom, već su opsjednuti drugima, po pravilu boljima od sebe.
Smećarenje je nešto još gore, kada oni koji imaju respektabilno obrazovanje, uticajnu poziciju, poznaju činjenično stanje i sistem iznutra, uključujući i sve mehanizme za manipulaciju i diskreditaciju neistomišljenika, sa umišljajem iskoriste sve to da bi dali legitimitet odlukama koje donose zlo ljudima i prirodi.
Takvi gaze i preko živih i preko mrtvih da bi ostvarili svoje skrivene agende. Mada pitanje je koliko zaista mogu ili žele skriti očiglednu zlu namjeru, makar od onih koji su im glavne mete? Zato je od suštinske važnosti razotrkivati ih, kvariti njihove paklene planove, zaštititi one koji su im smetnja. Insistiranje na istini naefikasnija je strategija za borbu protiv njih. Problem otpada je veoma vidljiv, prisutan svuda oko nas i to je nešto na što nijesu računali ovi koji ,,pečeno” ubijeđuju javnost da ne vjeruje sopstvenim već njihovim očima.
I istorija ima svoju deponiju a ona nije privremenog karaktera. Naprotiv.
Trebalo bi neki da razmisle o tome gdje će ih smećarenje na kraju pozicionirati i kakav će trag za sobom ostaviti?
Ili neće?
Bonus video:
