U sadašnjoj ekonomskoj situaciji, kredit za izgradnju dionice autoputa se pojavljuje kao čarobni štapić koji treba da pokrene posustalu ekonomiju, ali i da sačuva nepromijenjenu vlast u narednom periodu. Teško je povjerovati da politička elita, i pored toga što zdušno odbija da procijeni i drugačije argumente, ima namjeru da zemlju uvede u probleme. Prije će biti da joj želi ekonomski oporavak, baš kao što za sebe priželjkuje još izvjesnije blagostanje i kontinuitet vlasti.
U to ne bi bilo teško ubijediti građane da nema tako mnogo primjera dosadašnjih nečinjenja i često pogubnih ekonomskih odluka. Upravo ovih dana je „isplivao“ još jedan detalj vezan za dosadašnje poslovanje KAP-a. Naime, njegov novi vlasnik više ne prodaje aluminijum Glenkoru, već kupcu koji plaća znatno višu cijenu. Zašto je gotovo sedam godina aluminiju uporno prodavan ispod cijene - sad niko ne pominje. Ljudi koji su upozoravali da država na taj način gubi više stotina miliona dolara, za elitu na vlasti su bili neprijatelji crnogorske ekonomije i rastjerivači investitora. Isto su tako bili nedodirljivi i drugi „investitori“, koji su kupovali i rušili hotele i preduzeća, devastirali čitave gradove i regije, uzimali ogromne kredite i smjesta zaboravljali na data obećanja.
Povjerenje između građana i političke elite sociolozi često nazivaju javnim dobrom, a ono postoji samo ukoliko funkcionišu institucije i sistem odgovornosti. Ukoliko nema povjerenja, sistematski se umanjuje ekonomski rast i etička dimenzija zajednice.
Povjerenje u rad institucija je veliki problem Crne Gore, i to se opet odlično vidi na primjeru planirane gradnje dionice autoputa. Odluka je već donesena, iako tek predstoji parlamentarna rasprava o nacrtu Zakona. Ni ugovor koji se tiče svih građana Crne Gore nije stavljen na uvid zainteresovanoj stručnoj javnosti. Sva je prilika da naša politička elita građane vidi kao ljude kojima ništa ne duguje, pa ni objašnjenje. Zauzvrat, građani vide političku elitu kao ljude koji su do srži korumpirani i odani jedino ličnim interesima. U tom procijepu nestaje javno dobro zemlje, a društvo postaje „zvjerinjak“ u kome je sasvim prirodno vjerovati da se drugi neće uzdržati da nama lično, ili cijeloj državi, nanesu štetu.
Teško je očekivati da postoji javno dobro u vidu povjerenja između političke elite i građana, ukoliko ne postoji odlučnost elite da se obračuna sa korupcijom na visokom nivou, da makar i prikrije činjenicu da je u Crnoj Gori samo ulazak u politiku i partije na vlasti jedini put ka bogatstvu i blagostanju. Zato je i u vezi sa izgradnjom dionice autoputa teško sačuvati racionalan pristup i odmjeriti argumente. Većini građana, ipak, najteže je da povjeruju da se iza svega ne kriju pojedinačni interesi, bez obzira da li je riječ o nečijoj građevinskoj operativi ili o opstanku na vlasti.
Pitanje nepovjerenja u institucije i rad Vlade ponajbolje odražavaju žestoko podijeljeni mediji. U jednima možete pročitati samo kritike, u drugima samo idealnu sliku o „stručnosti i profesionalizmu“ u pregovaranju i neviđenim prednostima izgradnje male dionice autoputa. U „borbu mišljenja“ se uključuju svi, nerijetko i strana stručna javnost, diplomate i ekonomisti. Tako je bilo i sa izjavom bivšeg ambasadora Njemačke u Crnoj Gori, koji je ocijenio, a Vijesti prenijele, da je autoput politički a ne ekonomski projekat. Zbog toga mu se već u narednom izdanju Informera „smiješi odstrel“, vjerovatno u vidu čeprkanja po privatnosti.
Takvu je najavu dao sam vlasnik tabloida, pa je sva prilika da će Informer sada nastaviti da se obračunava i sa diplomatama i međunarodnim predstavncima koji se usude da drugačije misle od onih koji donose odluke. Da je izjava ambasadora, inače veoma naklonjenog ovoj zemlji, ozbiljna stvar, smjesta je potvrdio javni servis. Prilikom gostovanja sadašnje ambasadorke Njemačke u jutarnjem programu, ona je, kao svaki vrstan diplomata, izjavila da je riječ o „osjetljivom političkom pitanju“ i dobronamjerno dodala da Njemačka nema pravo da prigovara maloj Crnoj Gori zbog ugovora sa Kinezima, kad ih i sama sklapa. To, međutim, ne znači da Njemačka i Crna Gora potpisuju jednako kvalitetne ugovore, a pogotovo ne da su im ekonomska polazišta slična. Ni Šveđani se nikad ne žale na Rusal, a nas su Rusalove kćerke-firme o jadu zabavile. Oprezna ambasadorkina izjava se potom prenosi u narednim informativnim programima kao prvorazredna dnevna vijest. Kad mogu Nijemci što ne bismo i mi. I još uzgred ide prilog o latinoameričkoj zemlji u kojoj zbog saobraćajnih udesa država gubi milion dolara. Kao i mi zbog Platija. A kad se u igru argumenata uvedu i ljudski životi, onda je teško sačuvati objektivnost.
Većina crnogorskih građana nisu stručnjaci ekonomske struke, niti su proučili uporedne prakse u oblasti izgradnje i korišćenja autoputeva. Da li su za ili protiv, odlučuju mahom prema ličnom iskustvu ili pretpostavljenom ličnom interesu. Vjerovatno nema normalnog čovjeka koji ne priželjkuje autoput i bolje puteve.
Čak i kada je, laičkim okom gledajući, siguran da je izgradnja autoputa baš političko pitanje i varljiva slamka spasa u teškim ekonomskim okolnostima, svako normalan će ipak „navijati“ da se nijedna sumnja ne obistini. Ali, odveć je mnogo primjera koji su svjedočili da iza odličnih planova čuče vulgarno bogaćenje pojedinaca i sunovrat državnih finansija. Toliko često se „mutila voda“ crnogorske ekonomije da bi u njoj predatori što lakše zgrabili plijen. Gorak ukus nepovjerenja odavno je preplavio Crnu Goru.
Bonus video:
