KONTRA(PER)CEPCIJA

Sezona lova

Koja je razlika, da se naslovnicom Informera, silovanje odvija u parlamentu ili na trgu Slobode u PG (sem u imenu!)? Parlament je kao javno mjesto, a ne WC, morao da se odredi povodom konstantnih napada na aktivistkinju civilnog društva i djeluje u pravcu suzbijanja nasilja kao zakonodavna vlast države - zato
66 pregleda 2 komentar(a)
Sjenka
Sjenka
Ažurirano: 12.11.2014. 08:19h

Nepodnošljivom lakoćom, perfidija istrajava u saopštenju poslanica DPS-a, koju taj poslanički klub ima za reći povodom medijskog linča Vanje Ćalović.

To je govor koji dolazi iz tora, jer se nema što reći u svoje ime, sa odloženom reakcijom. Opstaje taj govor koji od žena, patrijarhalnom stigmom, čini sluškinje države ili partije ili onih na vlasti ili muškaraca i pokazuje da nema pomaka prema javnom prostoru vlastite legitimnosti i odgovornosti, nego se svodi na to da su spremne da kuvaju i celivaju kao robovlasništvo.

Ali, krenimo redom kako bi „našem malom mistu“ bilo jasnije. U saopštenju stoji da napad na aktivistkinju civilnog društva, kojim se ona izlaže javnom linču crtajući joj metu među nogama, silujući je pred javnošću Crne Gore na način najmračnijih fantazama, nije problem parlamenta.

Koja je razlika, da se naslovnicom Informera, silovanje odvija u parlamentu ili na trgu Slobode u PG (sem u imenu!)? Parlament je kao javno mjesto, a ne WC, morao da se odredi povodom konstantnih napada na aktivistkinju civilnog društva i djeluje u pravcu suzbijanja nasilja kao zakonodavna vlast države - zato.

U saopštenju dalje stoji da poslanicama DPS-a nisu cilj „pojedinačni slučajevi i mediji, već iznošenje principijelnog stava da sve slučajeve kršenja ljudskih prava, pa i ovaj, treba tretirati na isti način“. Izjednačavanje pojedinačnog slučaja sa svih slučajevima relativizuje nasilje, izostanak empatije spram Vanje Ćalović i onog što joj se čini pred svima nama, ali je pokazatelj da ovim dijelom saopštenja nastavlja čerečenje i politika devedesetih koja je „principijelno branila“ sve slučajeve ratnog silovanja na način što ih je činila, oćutala, prekrajala… Sve samo se nije suprostavila.

Strateški izostanak empatije po svim segmentima rezultirao je zaključkom da se ni pod razno ne smije staviti znak jednakosti između navedenog slučaja i simbola majke, sestre i kćerke. Koliko morate da mrzite, za početak, to što ste žena da bi ste pokazali toliki stepen neosjetljivosti i uperili prst, bacili se kamenom, na ljudsko biće pred sobom. A što je onda to čemu je već oduzet legitimitet, do posljednji korak oduzimanja humeniteta banalnim zlom, patrijarhalnom podmetačinom i praznom gratifikacijom nad „majkama, sestrama, kćerkama“, do kojih ovaj pojedinačni slučaj ne može da se kvalifikuje. Poslanice imaju aršine, mora biti, pa su na sebe uzele obavezu da nam drže javni čas kakve moramo biti da bi se kvalifikovale za život.

Patrijarhat u kojem su duboko uronjene, obnevidi ljudskost. 9 novembra 1938. godine ovakva kamenica pala je u Kristalnoj jasnoj noći njemačkog nacizma na jevrejske porodice i njome fašistički isključila život uvodeći ga u holokaust. Sem ovog pogleda sa visokog balkona, politički prizemno, izglednoj zabrani pristupa na majke sestre i kćerke, poslanice dobaciše taman toliko dok sjede u Skupštini, u javnom prostoru, gdje treger od materinstva i ženstvenosti valjda treba da je kriterijum ko će da sjedi na tim stolicama i zaradi nacionalnu penziju. Kao majke, ćerke i sestre u prostor javne politike vire iz uloga koje ih stavljaju u funkciju samo njihovim familijama. Famijarnost po krvi i tlu koristi žensko tijelo naciji za proizvodnju rata i smrti. A mi smo u jednom takvom.

Poslanice su imale kada da se sjete, jer svakodnevno na stranicama crne hronike brojimo kosti i smrti žena koje su izgubile živote u nasilju dok čekamo da Skupština prepozna što im je raditi. Ne sjećam se saopštenja poslanica iz ovog kluba, ili bilo kojeg drugog doduše u Skupštini, u slučaju bilo kojeg nasilja nad ženama (izgleda da je važno da se slučaj mora ticati, ipak, majke sestre i kćerke lično) pa ni onog na Ćemovskom polju u vidu smrtovnice žene koja je silovana pa udavljena. Po poslovičnom - poslanici/ce, Skupština valjda o tome nisu ni luk jeli ni luk mirisali. Nastavljamo - preporučuje se pojedinki čiji slučaj nije dovoljno legitiman da bi zadovoljio principijelne stavove poslanica, da se obrati sudovima u sudskim postupcima.

Ulazim u cipele Vanje Ćalović, koja treba da dokazuje da joj se „pakuje“ montirani sadržaj, kojeg pravo zabranjuje tek kada je šteta počinjena.

Sem oduzimanja prava na život, evo razloga da se izbije iz ruku i ovaj pravni arsenal. Javno ponižavanje, uzimanje digniteta i napad na integritet utvrđuje se dodatnim poniženjem. Za ovakvo nasilje i nanošenje nepravde, kršenje ljudskih prava, država i njene institucije pokazuju svu svoju nesposobnost. Dakle fizički, psihološki, simbolično i pravno su isključene mogućnosti za odbranu prava na dostojanstvo, život, misao, različitost Vanje Ćalović. Kada već nisu u pojedinačnom slučaju, pretpostavljam da će poslanice imati energije da motivišu porodice djevojčica Rožaja, (ako neće odrasle žene iz razloga toga što su principijelne i empatiju imaju samo za nemoćne) i biti sa njima kao podrška na sudu protiv onih koje policija ove države neće da hapsi. Sugestija od strane policijskog službenika da se problem riješi izgradnjom posebne ustanove za ovaj problem isto je kao kada bi smo problem ulične prostitucije riješiti otvaranjem javnih kuća.

I na kraju, što je spriječilo poslanice poslaničkog kluba DPS-da reaguju? E, ne pravi se tako lako nered na premijerskom satu. Uz veličanstvenu sliku majki, sestara i ćerki dobro ide i uloga fino vaspitane poslušnice koja zaista ne zna koji je razlog angažovanja u parlamentu. Dok god politikom budu pokušavale da se bave osobe sa ovakvim bagažom, patrijarhat će opstajati a primitivna svijest usporavati procese promjene. Politike u kojima žene uzimaju učešće, osvojene krvlju u drugom svjetskom ratu antifašistkinja Crne Gore čekat će spremnije i usamljenije poput Vanje Ćalović. Doživljaj i realnost da su u politiku ušle voljom svojih partijskih šefova, poput slaganja knjiga na policama dok se glumi pismenost, proizvodit će ovakve poslušničke promašaje zbog kojih će žene u Crnoj Gori i dalje biti međedi, kući i u inostranstvu.

Sem politički odgovornog ponašanja, ostaje i pitanje koja „kvota“ ljudskosti je elementarna da bi reagovali/e na linč aktivistkinje Ćalović, koja vam nije ni sestra ni majka ni kćerka? Kakav cinizam i koja indolencija dok se krijete iza medijske zavjese prenoseći ličnu i profesionalnu neodgovornost na druge, dok se preporučujete domaćoj i inostranoj javnosti!

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")