Nedavno sam u Vijestima pročitao dobar tekst o velikom problemu jednog malog mjesta, Danilovgrada. Tekst ima vrlo znakovit naslov „Ajmo, Jano, kuću da prodamo...“. Tekst ima veću težinu jer ga potpisuje čovjek koji dobro poznaje zbilju malog mjesta godinama, i iz onog vremena koje Fransoa Fire naziva iluzijom, koja je na sreću propala. O istoj temi sam poodavno pisao, ali iz drugog ugla.
Međutim, pažljivim čitanjem teksta neke ideje nam se poklapaju. Oba teksta govore o gradu koji nema hotela. Kriterijum da se neko mjesto nazove gradom u Engleskoj je postojanje katedrale, hotel se valjda podrazumijeva.
Autor dobro primjećuje da su neki ljudi gradili, a neki prodavali i razgrađivali. Njegova pozicija je pozicija graditelja, a pozicija sadašnje vlasti je trgovačka i razgraditeljska. Hotel je izgrađen i otvoren sedamdesetih godina prošlog vijeka. Bila je to eksaza za malo mjesto. Arhitektonski odlično riješen (projektovao ga je arhitekta Šćepanović), programi hotela na većem nivou nego što bi se to očekivalo, osoblje i usluga besprekorni. Čuveni šef sale, Peko, svojom kulturom i pristupom onemogućavao je naše pokušaje da i u velikim alkoholima rad hotela spuštimo na nivo seoske krčme.
U pristupu autora pomenutog teksta osjeća se ona riklinovska nostalgija. Nostalgija kao uljepšavanje prošlosti u ime turobne savremenosti. To se najviše osjeća u njegovom svjedočenju kako je hotel rađen. Kao da ga je radila jedna besprekorna anarhistička komuna saglasnošću svih njenih članova. A da li je moglo biti tako u društvu u kojem je riječ anarhizam bila sinonim za zločin protiv naroda i partije. Ali, na kraju krajeva, svi imamo pravo na nostalgiju.
U svakom slučaju u hronici grada izgradnja hotela je bila veliki događaj. Možda mu samo može konkurisati u suprotnom smislu njegovo zatvaranje i njegova potonja sudbina. To je crna mrlja u ovom gradu.
Hotel je imao ulogu otvaranja grada, put ka svijetu, nasuprot ulozi koju je imalo njegovo zatvaranje, kao povratak u zatvoreno-plemensko. Ali zatvoreno-plemensko nekome odgovara. Odgovara onima koji, kako autor kaže - nos brišu rukavom. Njima hotel ne odgovara. Što će im mjesto koje ima i privid slobode, slobodnog sastajanja, slobodnog sokratovskog dijaloga. Ne mogu lokalni doušnici kontrolisati sve goste hotela. A za neki bircuz je dovoljan jedan, malo vještiji.
Možda bi kao kazna mogla da se sprovede mjera da se mjesto ne može zvati grad dok se hotel ne ponovo ne izgradi. Možda bi to bio motiv da se nešto brže uradi, ne zbog njihove potrebe da žive u gradu, nego zbog demagogije bez koje nema njihove vladavine. A još je neko davno rekao da je demagogija iskvarena demokratija. Ali u ime hotela podnijela bi se i demagogija.
Bonus video:
