Evropa je suočena sa izazovom iz Rusije koji prijeti njenom golom opstanku. Ni evropski lideri ni građani nisu u potpunosti svjesni ovog izazova niti znaju kako se najbolje nositi sa tim. Ja to pripisujem činjenici da je Evropska unija u cjelosti, a posebno eurozona, izgubila pravac nakon finansijske krize 2008. godine.
Fiskalna pravila koja trenutno prevladavaju u Evropi su izazvala dosta ogorčenosti. Anti-evropske partije su osvojile skoro 30 odsto mjesta na posljednjim izborima za Evropski parlament, ali nisu imale realnu alternativu za EU do skora. Sada se Rusija predstavlja kao alternativa koja predstavlja fundamentalni izazov vrijednostima i principima na kojima je EU stvorena. Zasniva se na upotrebi sile koja se manifestuje u represiji u zemlji i agresiji van nje, suprotno vladavini prava. Ono što je šokantno jeste da je Rusija Vladimira Putina dokazala superiornost na nekoliko načina u odnosu na EU - veća fleksibilnost i konstantno iznenađujući potezi. To joj je dalo taktičku prednost, barem kratkoročno.
Evropa i SAD su, zbog sopstvenih razloga, odlučne da izbjegnu direktnu vojnu konfrontaciju sa Rusijom. Rusija koristi tu neodlučnost. Kršeći ugovorne obaveze, Rusija je aneksirala Krim i uspostavila separatističke enklave u istočnoj Ukrajini. U avgustu, kada je postojala prijetnja da će nova vlada u Kijevu pobijediti separatiste koje podržava Rusija, predsjednik Putin je izvršio invaziju na Ukrajinu sa regularnim ruskim snagama, prekršivši ruske zakone, koji oslobađa mobilizovane trupe od službe vani bez njihove saglasnosti.
(…) Rusija svojim mahanjem šargarepom na štapu samo komplikuje stvari. Ona nudi, ali ne potpisuje dogovor oko isporuke gasa koji bi riješio potrebe Ukrajine za zimu (tekst je u NYRB objavljen 20.10.2014. -prim. red.) (...) Lako je predvidjeti što nas čeka. Putin će sačekati rezultate izbora u oktobru i ponuditi Porošenku gas i druge benefite, pod uslovom da imenuje premijera koji je prihvatljiv za samog Putina. To bi isključilo sve koji su povezani sa snagama koje su srušile Viktora Janukoviča otporom na Majdanu. Smatram da je malo vjerovatno da će to Porošenko prihvatiti. Ako bi prihvatio, odbaciće ga branioci Majdana, a snage otpora će oživjeti.
Putin bi onda mogao da se odluči za manju pobjedu koju bi mogao da ostvari: silom bi otvorio zemljanu rutu od Rusije do Krima i Pridnjestrovlja prije zime. Alternativno, može samo da sjedne i sačeka ekonomski i finansijski kolaps Ukrajine. Sumnjam da bi mogao da sačeka priliku za veliki dogovor u kome bi Rusija pomogla SAD oko ISIL-a, na primjer prestankom isporuka S300 projektila Sirija, što bi sačuvalo vazdušnu dominaciju SAD, a Rusiji omogućilo da radi po svome u zemljama koje je okružuju. Da stvari budu gore, Obama bi mogao da prihvati takav dogovor. To bi bila tragična greška, sa dugoročnim geopolitičkim posljedicama. Bez potcjenjivanja prijetnje ISIL-a, cijenim da je čuvanje nezavisnosti Ukrajine prioritet, bez toga će se i alijansa protiv ISIL-a raspasti. Kolaps Ukrajine bi bio ogroman gubitak za NATO, EU i SAD. Pobjednička Rusija bi postala još uticajnija unutar EU i predstavlja potencijalnu prijetnju za države na Baltiku sa velikim etničko ruskim stanovništvom. Umjesto podrške Ukrajini, NATO bi morao da se brani na sopstvenoj zemlji. Ovo bi izložilo i EU i NATO prijetnji koju su toliko pokušavali da izbjegnu - direktni vojni sukob sa Rusijom. Evropska unija bi postala još podijeljenija i teža za upravljanje. Zašto bi SAD i NATO dozvolili da se ovo desi?
Argument koji je prevladavao i u Evropi i SAD je da Putin nije Hitler i da neće dalje upotrebljivati silu ukoliko mu se da sve što traži. U međuvremenu, sankcije protiv Rusije, koje uključuju restrikcije biznis transakcija, finansija i trgovine imaće efekta i natjeraće dugoročno Rusiju da se povuče kako bi mogla malo da se oporavi. Ovo su lažne nade iz lažnih argumenata, bez dokaza koje bi ih podržale. Putin se više puta odlučivao za silu i uradiće to opet ukoliko mu se ne pruži otpor. Čak i ako se hipoteza ispostavi validnom, ekstremno je neodgovorno ne spremiti “Plan B”.
(…)
Nasuprot nekim širenim tvrdnjama, otpor na Majdanu je vodio krem civilnog društva: mladi ljudi, od kojih su mnogi studirali vani i odbili da uđu u vladu ili biznis po povratku, jer su ih smatrali odvratnim (nacionalisti i antisemitski ekstremisti su činili veliku manjinu na protestima protiv Janukoviča). Oni su lideri nove Ukrajine i čvrsto se protive povratku „stare Ukrajine“ sa svojom endemskom korupcijom i neefikasnom vladom.
Nova Ukrajina mora da se bori sa ruskom agresijom, birokratskim otporom u zemlji i van nje, i konfuzijom naroda. Iznenađujuće je da ima podršku mnogih oligarha, Porošenka prije svega, kao i naroda. Naravno, postoje značajne razlike u istoriji, jeziku i svjetonazoru između istočnih i zapadnih djelova zemlje, ali Ukrajina je ujedinjenija i okrenuta ka Evropi više nego ikada. To je jedinstvo, međutim, veoma krhko... (…) Krajnje je vrijeme da se EU kritički osvrne na samu sebe. Mora da nešto nije u redu sa EU ako Putinova Rusija može biti toliko uspješna za kratko vrijeme. Birokratija EU nema više monopol nad moći i malo čime može da se ponosi. Mora da nauči da bude jedinstvenija, fleksibilnija i efikasnija. Evropljani samo moraju izbliza da pogledaju novu Ukrajinu. To bi moglo da im pomogne da opet uhvate onaj duh koji je doveo do stvaranja EU. Evropska unija bi se spasla kad bi spasla Ukrajinu.
Izvodi iz teksta “Wake Up, Europe”, The New York Review of books Preveo: S. Kosović
Bonus video:
