Ne volim kad vidim da se sa nekim ćuškaju. Uvijek u sebi osjetim transfer patnje tih ljudi sa kojima se guraju kao sa vrećom. Žao mi ih, iskreno. Ne volim kad ljude ćuškaju, čak i kad su zaslužili. Ne volim ni predsjednika, daleko od toga da ga mrzim, ali ne volim način na koji je odabran i izabran, ali ipak ne volim da se sa njim ćuškaju.
Možda je on zaslužio to, ali građani nisu zaslužili da se neko ćuška sa njihovim predsjednikom, kakav god on bio. Ćuškanjem se služe uvijek oni moćni, što misle da im je dato za pravo da se sa ljudima igraju kao sa šahovskim figuricama. Jedne ćuškaju, druge huškaju, igraju se.
Našeg dragog predsjednika nigdje nema. Pojavio se na jednoj fotografiji, ležerno bez pratnje i obezbjeđenja prelazi ulicu, naravno, korača preko pješačkog prelaza dok je upaljeno crveno svjetlo za pješake. Ipak je on predsjednik, može sebi dozvoliti bar to. Međutim, interesantno je oduševljenje građana što naš predsjednik nema obezbjeđenje, i ljudi shvataju taj fenomen kao pozitivnu stranu predsjednikove ličnosti. On je valjda toliko dobar čovjek da nikome nije činio zlo i nema potrebe da ga iko pazi. On hoda sam.
Predsjednik se ne čuje živ. Na sve afere, regionalne skandale i teritorijalne pretenzije on ostaje nijem. Premijer i predsjednik parlamenta koriste priliku da prokomentarišu i ono što ne treba, a predsjednika nigdje nema. Kao da su gardisti ispred zgrade u Cetinju čuvari predsjednika, ali ne da ga štite, već da mu ne daju da izađe, da se obrati novinarima ili narodu.
Predsjednik podsjeća na Jovanku Broz, sa ogromnom razlikom što su Jovanku čuvali jer je previše znala, a mi izgleda imamo predsjednika koji kao da ništa ne zna, ili neće da zna, ili se možda pretvara da ne zna, a ipak izgleda kao ptica u kavezu. Nasmije se on, ali je taj osmijeh tužan. Ironija je da na fejsbuku postoji stranica „Dnevna doza Filipa Vujanovića“, na kojoj naravno neko daje izjave u predsjednikovo ime, što je samo još jedan trend na društvenim mrežama koji niko ne uzima za ozbiljno. Međutim, predsjednik ćuti o svemu, a na društvenim mrežama se pojavljuju „njegove“ izjave, briljantno.
I zaista nije lijepo što je narod prozvao svog predsjednika „Grijač“ aludirajući tim nadimkom da je predsjednik samo premijerov klon koji čuva i grije fotelju, služi kao zamjena i ništa više. U Beogradu je organizovana izložba pod nazivom „U ime naroda - Politička represija u Srbiji 1944-1953“, i biće prikazan film u režiji Milutina Petrovića koji služi kao „pomen svim nevinim žrtvama revolucionarnog terora“.
Pod istim imenom U ime naroda, snimio je Živko Nikolić film, odnosno priču o nama. Todor, direktor preduzeća negira da je bio u zatvoru, već tvrdi da je bio “na službeni put u Kinšasu”. Od tad je Kinšasa postao imaginarni grad za sve one koji su gledali taj film. Kinšasa je za nas samo sinonim za zatvor, privid slobode, nametnut život i razmišljanje, mentalni teror. Kinšasa je i pristanak na rešetke i dobrovoljno zatočeništvo, kad se neko pretvara da je sve u redu, dok baš ništa nije u redu.
Bonus video:
