Povodom teksta “Putinofobija”, autora Marka Milačića, Vijesti, 23. 10. 2014.
Počeću od naslova Markovog teksta. Da bi prikrio svoju Putinofiliju, Marko izmišlja svecrnogorsku Putinofobiju. U isti koš sa slobodoumnima koji ismijavaju Putinove carske snove i diktaturu malog balkanskog Vladimira (Đukanovića) on stavlja njihove lakeje i propagandiste. Time Marko, nesvjesno naravno, sam radi za kriminogeni režim. Iako pokušava da dokaže suprotno - da mi koji kritikujemo Putinovu politiku i ponašanje u stvari radimo za Đukanovića.
Nakon naslova, Marko je pokušao da poentira sa Markesom u podnaslovu. Ironičnu opasku koju je veliki pisac izrekao da bi ukazao na moć i ponekad dvoličnost jedne supersile, Marko koristi kao aksiom. I definiciju Sjedinjenih Država. A morao bi znati da nije tako. Jer od građanskog rata, koji se vodio oko temeljnog ljudskog prava na rasnu jednakost, do nedavnih protesta protiv Wall Streeta - američka istorija je ispunjena političkim nemirima i borbom za univerzalne vrijednosti.
Jedna od njih je sloboda govora i slobodna štampe. Svi citati kojima se Marko često ispomaže su uglavnom objavljeni u američkoj štampi. I svakodnevno se objavljuju. Posljednjih godina Mardokov Fox TV u Americi prosto linčuje Obamu, često mimo profesionalnih standarda. Ali, nikom nije palo na pamet da hapsi Mardoka, ubija ili prebija urednike Foxa, vrši sudske i finansijske torture nad tim medijima.
Kao što to čine Putin i Đukanović: Ana Politkovskaja, Duško Jovanović, Nezavismaja gazeta, Vijesti, Monitor (u kome radi sam Marko). Marko dobro zna da njegov tekst "Putinofobija" Đukanovićeva propaganda nikad ne bi objavila. Jer Đukanovićev svjetonazor počiva na istom sistemu vrijednosti kao i onaj Putinov.
S druge strane, jedan od razloga što u Americi kako Markes Marku objašnjava, nema nemira jeste i taj što postoje mjesta i načini kako da se društveni konflikti rješavaju. Svako ima pravo na mišljenje i da ga javno saopšti, bez straha od posljedica. Čomski, Tarik Ali, Krugman i ostali autori koje Marko voli da citira su redovni kolumnisti najuticajnijih američkih novina a svi su među vodećim autorima njihovih američkih izdavača.
U SSSR-u, za kojim Putin čezne, toga nije bilo, za drugačije mišljenje se išlo u Sibir. Zato slobode nema ni danas u Rusiji Vladimira Vladimiroviča. Kroz istoriju, nemiri u Rusiji najčešće su poprimali formu revolucija. Ne zbog djelovanja američke ambasade u Moskvi, već zbog nemoći vladajućih elita, političkih i intelektualnih, da otvore dijalog i da na javnoj sceni, argumentima, a ne silom i oružjem, rješavaju sporna pitanja.
Ono što Marko ne shvata jeste da je Putinova politika, kojoj se divi jer mu obećava hladnoratovski bipolarni svijet - u suštini duboko antiruska. Politika koja budućnost temelji ne na znanju i demokratiji, već na prirodnim resursima i patriotizmu, osuđena je na propast! Jer resursi su ograničeni i treba promišljati šta kada jednog dana presahnu. To vidi čak i Saudijska Arabija koju Marko pominje. Pa novac od prirodnih resursa ulaže u turizam, nekretnine, usluge i nešto što treba da održi sistem i kada nafte više ne bude.
Takođe, ako Marko želi da bude objektivan, onda uz američke autore koji su s pravom kritični prema zvaničnoj politici, treba da citira i ruske prijatelje kao na primjer Mihaila Šiškina, koji opisuju Markovu i Putinovu Rusiju kao „zemlju gdje je vlast prigrabio korumpirani, kriminalni režim i gdje državu čini piramida lopova.“ Kao da opisuje Milovu Crnu Goru, zar ne! Kako onda Marko može biti za Putina, a protiv Mila.
Siguran sam, takođe, da je Marko čitao jednu od najpoznatijih ruskih modernih spisateljica Ljudmilu Ulicku koja kaže: "Danas je moja država zaratila protiv kulture, vrijednosti humanizma, slobode ličnosti i ideje o pravima čoveka… Moja država boluje od agresivnog neznalaštva, nacionalizma i imperijalne manije više vrednosti".
Marko treba da zna da Šiškin i Ulicka pomenute stavove ne mogu objaviti u Rusiji, kao što Čomski, Tarik Ali ili Marko što god misle ili napišu objavljuju u svojim zemljama. Ponavljam, Marko ne bi ovaj ili bilo koji sličan tekst mogao da objavi u Đukanovićevoj Crnoj Gori. Ali, zato može u ovoj drugoj, i drugačijoj, gdje postoje ostrva slobode podjednako neosvojiva i za Putina i za Đukanovića.
Marko je u pravu kada kaže da je u američkoj spoljnjoj politici bilo licemjerja i dvostrukih standarda. I zločina, naravno. Ali, zašto prećutkuje da je ta spoljna politika pomogla zapadnoj Evropi da postane najprosperitenije i najsrećnije mjesto za život ljudske vrste. Spoljna politika Vašingtona dovela je do pada gvozdene zavjese, ujedinjenja Njemačke i ujedinjenja zapadne i srednje Evrope.
Češka, Poljska, Mađarska, Slovačka, baltičke zemlje - nakon decenija života pod sovjetskom čizmom postale su slobodne i prosperitetne zemlje. Da li Marko može da navede jednu državu u koju je Rusija izvezla demokratiju?! A da prihvatimo Markovu tezu, iako je i to upitno, da je podjednkao kao Amerika izvozila ratove i proizvodila diktature.
Dakle, dragi Marko, suština problema nije koga više volimo, tvog Putina ili našeg Obamu, niti je spor koliko je američka ili ruska spoljna politika principijelna - suština naših razlika je u preferiranju različitih vrijednosti na kojim počiva jedno ili drugo društvo. Zapad je od Grčke, preko Rima i renesanse, do Francuske revolucije i američkog Ustava - definisan i sazdan na pravima i slobodama pojedinca.
Rusija, koju ja volim ništa manje nego ti, ali ne zbog Putina već zbog Puškina - ta Rusija do danas je sazdana na kolektivitetu i monolitu mišljenja. Putin danas pravi Evroazijsku uniju razapinjući samo biće Rusije između Istoka i Zapada. Između Evrope i Azije.
Nedavno je jedan od prvaka Putinove partije u Dumi saopštio kako Rusija neće nikada prihvatiti zapadne vrijednosti poput ljudskih prava, medijskih sloboda, ravnopravnosti polova, prava manjina, LGBT parade i slično. Koliko sam mogao shvatiti iz ranijih kolumni druga Marka, ni njemu te vrijednosti nijesu bliske. Otuda i razlike među nama.
Zato mi postaje napokon i jasno Markovo zalaganje za tzv. neutralnom pozicijom Crne Gore. I tim stavom Marko, opet nesvjesno, radi za Vladimira i Mila. Jer je jasno da bi takva neutralna Crna Gora bila kopija Putinove Rusije. To jest prototip države kakvu bi Đukanović volio da ima. Koja, na sreću, neće biti moguća ne zbog američkog ambasadora u Podgorici, već mnogo više zbog par NVO, slobodnih pojedinaca, građanske opozicije i naših medija za koje radi i u kojima svoje tekstove objavljuje naš Marko. I gdje će to i ubuduće činiti. Pozdrav, Marko, i vidimo se na Prajdu naredne nedjelje!
Bonus video:
