Naslovna sa "šiptarskom svinjarijom" mnogo je više od obične, svakodnevne montaže premijerovog omiljenog propagandiste. Naslov je krunski dokaz Đukanovićeve antidržavne politike koja cijepa Crnu Goru po brojnim šavovima.
Ekonomskim, socijalnim, regionalnim, vjerskim, nacionalnim. Đukanovićeva Crna Gora poslušnika i korumpiranih je negacija Crne Gore izborene na referendumu 2006. Ono što se tada prepoznavalo, sada se pokazuje u punom svijetlu - Đukanoviću je nezavisnost trebala zbog ličnih interesa a građanima zbog emancipacije i prosperiteta. To je suština dubokog nesporazuma Đukanovića i Crne Gore.
Većina građana je vjerovala da će im samostalna država skinuti tutorstvo i loše namjere velikog brata i ostvariti šansu za prosperitet. To se nije dogodilo. Glasine govore da se u posljednjim analizama famozne SANU došlo se do zaključka da se ovakva Crna Gora, podijeljena, opljačkana, frustrirana, natopljena mržnjom, ne može održati duže od pet do sedam godina.
Da Đukanovića treba pustiti da odradi najbolju stvar za svekoliko srpstvo. Da će na kraju tog puta sam morati da promijeni stranu i vrati se politici iz 90-ih ili, što je izvjesnije, svojom politikom će urušiti i obesmisliti postojanje države za većinu njenih građana. Patriotska svinjarija Đukanovićeve propagande je dosad najdramatičnije upozorenje gdje završava politika koju vodi lični interes a ne državnička mudrost i ozbiljna strategija.
Čitamo ovih dana da će Kopenhagen 2025. biti prvi grad u Evropi bez CO2, svi automobili će biti na struju a vjetar i sunce će biti glavni izvori energije. Premijer nakon 25 godina vlasti ne razmišlja gdje će biti Podgorica i ova zemlja te 2025, već šta će biti s njim. U toj se činjenici ogleda tragedija današnje Crne Gore. Ona je talac čovjeka koji poput ruskog brata Tarasa razmišlja na temu Crne Gore, po sistemu, ja sam je stvorio, ja ću je i uništiti. Kada je sredinom 90-ih stidljivo počeo da se distancira od Miloševića, Đukanović se žalio na medijsku okupaciju Crne Gore od strane zvaničnog Beograda.
Ako se ozbiljnije pogleda, ona je danas ugroženija iz istog centra nego tih godina. Sistem vrijednosti koji je za Đuknovićeve potrebe uvezen preko Bebnih i Pinkovih svinjarija, zatrovao je javnu scenu i gore nego govor mržnje 90-ih. Crna Gora pod Miloševićem nije bila u takvom strahu kao danas - koga će zapljusnuti svinjarija spin doktora i njegovih izvođača. Predsjednik parlamenta, ministar unutrašnjih poslova, sudije, tužioci, poreski službenici, biznismeni, tajkuni, opozicionari - svi se tresu od premijerove naslovne strane i njihovih minut,dva.
Mirjana Marković je koristila svoje kolumne i par novinarskih piskarala da pošalje poruku, odstrijeli, otpiše... U poređenju sa monster mašinom koju je premijer instalirao u Crnoj Gori, vodeći je u EU i NATO integracije, Mirino doba u medijima izgleda kao vesela sveska. Svinjarija od aktuelne politike dobila je tolike dimenzije da su i glasači i aktivisti DPS-a počeli da pokazuju zamor. Zato je Šef podigao obrvu. Uzalud mu.
Narod se može držati u strahu i pokornosti do određene granice, nakon toga ne pomaže ni teror. Tačnije teror i poniženja rađaju isti takav odgovor. Tragikomično je slušati ministra pravde dok se hvali zamišljenim reformama. Obećava silnu vladavinu prava, obožava poglavlja 23 i 24, samo što nije udario po korupciji na visokom nivou. I on zna da je sve to šarena laža za tanane uši njegovih evropskih tutora, jer dok je njegovog šefa svaka evropska vrijednost će ovdje biti implementirana u nakaradnom obliku.
Evropa ima mnogo više vremena no Đukanović. Na žalost, više nego i Crna Gora. Dok oni pretresaju stavke svoje agende, ona će čekati u EU predvorju. Pominje se 2019. kao najraniji rok! Đukanović za to vrijeme svojom politikom i samom sebi, a ne samo državi, zagorčava život. Svakim danom čini da njegov odlazak sa vlasti, do kog će doci u par narednih godina, prođe sa što više turbulencija.
U suštini danas je na dnevnom redu pitanje kako da Crna Gora nakon Đukanovićeve svakovrsne svinjarije, preživi tu tranziciju vlasti, sačuva nezavisnost i sačuva evropski put. Društva i narodi koji nijesu uspjeli da porode elitu koja bi odgovorila izazovima vremena, nerijetko su odumirali. „Šiptarska svinjarija" premijera Đukanovića kao metafora njegove politike izaziva mnogo više strepnje nego ohrabrenja u pogledu budućnosti ove države.
(Monitor)
Bonus video:
