Svaki grad je beskonačna priča. O nastanku u nekom dalekom, ili bližem vremenu. O promjenama o kojima svjedoče arhivi, ali i naša sjećanja. O ulicama. O događajima. O ljudima. O svemu što je život i pamćenje grada. Konačno, o kućama, njihovom nastanku, izgledu, trajanju.
Početkom ove godine obratila mi se studentkinja Arhitektonskog fakulteta, radi podataka i sugestija potrebnih za izradu seminarskog rada iz urbanizma, na četvrtoj godini Arhitektonskoh fakulteta. Predmetni nastavnik, prof. Svetislav Popović dao je zanimljiv temu studentima. Znalački odmjeren zadatak u kome student treba da istraži urbanističku dokumentaciju, analizira prostor, funkcije, građene strukture, a takođe i napravi anketu i intervju sa građanima. A opet, sve to u savladivom obimu za studenta. Ukratko, tema je bila „Moja ulica". Ulica koja je bila prikazana u seminarskom radu moje buduće koleginice Denise, je u Bijelom Polju. Partizanska. Krajem pedesetih godina 20. vijeka je urađena urbanistička regulacija ovog dijela Bijelog Polja. Gradnja u Partizanskoj ulici počela je početkom šezdesetih. Jedna od kuća, započeta s proljeća 1962. godine, useljena u ranu jesen 1963. je kuća moje porodice. Kada su roditelji odlučili da prave kuću, završila sam prvi razred gimnazije, sljedeće je godine kuća započeta. Denisini roditelji, dr Zeko Međedović sa suprugom Mensurom, su kuću napravili nekoliko godina kasnije, na posljednjoj neizgrađenoj parceli u našoj ulici. Tako smo se našli u neposrednom susjedstvu, tj. komšiluku. Često nekoga predstavimo, ili nam bude predstavljen kao dragi prijatelj: „Mi smo iz starog komšiluka". Povezani životom gradske ulice i društvenim vezama koje stvaraju između kuća i ljudi. Sredinom avgusta, moj mlađi brat koji živi u Beogradu, boravio je nekoliko dana u Bijelom Polju. Kao što to često biva, kad majka ode, prorijede se okupljanja u roditeljskoj kući. A onda je, već tri godine, i to kratko ljetnje okupljanje prestalo. Mladi imaju druge izbore, a mi stariji manje snage. Vrijeme za odluku o prodaji roditeljske kuće. Starijeg brata više nema, a sestra, mlađi brat i ja se dobro sjećamo koliko su se roditelji odricali tokom gradnje kuće. Nijesmo pogodni sagovornici mogućim kupcima. Dogovoreno je sa jednom agencijom za nekretnine da nas obavještavaju o potencijalnim kupcima (a takvih je čak i na primorju i u Podgorici sve manje; šta tek reći za Bijelo Polje). Brat je pošao u Direkciju za nekretnine da izvadi list nepokretnosti i otkrio da je naša kuća upisana sa teretom: * NEMA GRAĐEVINSKU DOZVOLU. Naravno, znao je da je gradnji prethodila sva zakonska procedura. Zapravo, u to vrijeme, početkom šezdesetih, u Bijelom Polju, a takođe i u ostalim gradovima u Crnoj Gori, praktično nije bilo bespravne gradnje. Pitao je gdje se čuvaju kopije građevinskih dozvola i saznao da je opštinska arhiva izgorela 1968. godine. U dokumentaciji koju čuvamo u kući nije mogao da nađe dozvolu. Onda smo se zajedno sjetili da je majka, prilikom adaptacije i djelimične rekonstrukcije početkom osamdesetih, vjerovatno priložila dozvolu uz papire za dobi janje kredita. Brat je otišao u Gradski arhiv. Srećom, prije ovoga socijalnog, ekonomskog, institucionalnog, kulturnog, moralnog, i inog sunovraćanja crnogorskog društva, imali smo institucije u kojima su radili odgovorni ljudi. Eto objašnjenja da je u Arhivu pronađen opštinski djelovodnik iz 1962. godine. U njemu, uredno zavedeno da je aprila 1962. godine izdato Rješenje o lokaciji i Rješenje o dozvoli za gradnju, Miloju Dobrašinoviću iz Bijelog Polja. Sa uvjerenjem iz Gradskog arhiva, brat se zahtjevom obratio Direkciji za nekretnine, da skinu neosnovano upisani teret na kuću. Sad čekamo njihovo rješenje. Ova epizoda mi je pomogla da donekle rasvijetlim misteriju o broju bespravnih objekata u Crnoj Gori. U više navrata zvaničnici iz Ministarstva održivog razvoja i turizma su izjavljivali da ,,U Crnoj Gori ima između 70.000 i 100.000 bespravno podignutih objekata."
Zakon o legalizaciji bespravnih objekata već je stizao u skupštinsku proceduru, pa je postupak zaustavljen, do daljeg (možda do pred naredne parlamentarne izbore?). Ako postoji, recimo 3% kuća slične sudbine kao u primjeru čiji sam svjedok, to je između 2 i 3 hiljade kuća. Koje su administrativnim postupcima, a možda i nečijim neradom i/ili nestručnošću, proglašene bespravnim. Šta tek reći za brojna prigradska naselja nastajala od šezdesetih godina na rubovima zona gradskog građevinskog zemljišta u svim gradovima u Crnoj Gori. Tada je po važećem zakonu samo trebalo priložiti dokaze da vlasnik gradi na svome zemljištu koje je van zone proglašene za građevinsko zemljište. Sa tim dokazima se gradilo legalno. Izaziva zabrinutost da su nadležne službe za evidenciju nekretnina, izgleda, malo zainteresovane za svoj posao. Ili, možda, stimulisane za nešto drugo. Jer, postoje različiti metodi stručne, urbanističke, arbitraže kojima se sasvim pouzdano može dokazivati postojanje regulacije neke građene sredine, bez obzira na vrijeme nastanka. Takođe, postoje, još uvijek gradski arhivi, lokalne novine, dnevna štampa iz raznih perioda sa neposrednim ili posrednim dokazima o prostoru i kućama. Znači, izvori kojima se može i istražiti i dokumentovati urbani razvoj i urbanistička regulacija. Tema pomenutog seminarskog rada iz urbanizma, za studente četvrte godine Arhitektonskog fakulteta, je primjer vrsnog stručnog upućivanja za takav i slične poslove. U vrijeme kad sam bila student, profesori urbanizma su nas upućivali, između ostalog, kako da uočimo raznovrsnu, a često i specifičnu, regulaciju u istorijskim naseljima. Recimo, primjer iz starog Prizrena, podignutog na padini, gdje je svaka kuća imala kvalitetnu insolaciju i vizure. Nije se smjelo zakloniti ni sunce ni pogled. Grad je mjesto uređenosti, gdje se poštuju i kuće i građani. I njihova prava.
Bonus video:
