Island

Bješe ono vrijeme srculastog degutantnog romantizma 2006. u maju, kada se glasalo za kvalifikovanu većinu obnavljanja istorijskog fakta. Za razliku broja stanovnika jednog Šavnika DA je pobijedilo, i to je poštovala druga strana. Par dana kasnije jedna mala država iz srca sjevernog Atlantika je javno globalno prihvatila rezultate referenduma sa juga Balkana. Bio je to Island. Ko želi, može da se sjeti onih patetičnih zadojenih spinovanja naših diplomata, ali nije obavezujuće. Jedno građansko zaokruženje je trebalo da bude minimum, pozitivni start.

Naučili da žive u brdima

Stanovništvo Islanda je pola crnogorskog. Radna snaga broji skoro 190.000 i veća je od naših teško metodološki dokučivih 180.000. Površina mnogo veća od naše, nautička pokrivenost takođe, a procenat obradivosti poljoprivrednog zemljišta još manji od našeg, ali oni su odavno naučili da žive u brdima i na vulkanskom zemljištvu. Ključne grane ekonomskog razvoja su turizam, ribarstvo, proizvodnja struje i aluminijuma, različite usluge vezane za termozemljane specifičnosti; uvoze mnogo cementa, ali grade pametno ne opredjeljujući se za bijesne zacementirane zgradurine i dvorišta i slične objekte ekonomske neefikasnosti. Od prirode su napravili prostor za razvoj. Proizvode BDP 3-5 puta veći od crnogorskog, izvoze od četvrtine do trećine proizvedenog i imaju deficit između izvoza i uvoza 4 puta manji od našeg. Ako je naš proizvod po glavi stanovnika po određenoj metodološkoj uporedivnosti 5.000 dolara, njihov je skoro 9 puta veći, ali to ne znači da im je neto zarada 4.000 eura u prosjeku, iako jeste značajno više puta veća od pola potrošačke korpe crnogorskog ekonomskog aktuelnog posrtanja koje se sigurno ne može nazvati životnim standardom. Njihova stopa nezaposlenosti je sada 5% i to mjerena međunarodnim uporedivim definicijama, a tokom krize dostizala je do 10%. Režali su na svoje političare tada i to sa ostrašćenostima mnogo jačim od ovih naših uličnih bukadžija umornih, a naslijeđenih još od neuspješnosti AB revolucije. Island ima generaciju mladih koji počinju da rade sa sedamnaest i smatraju da je kreativni, participatorni, aktivni, neumorni rad definicija kvalitetne samobitnosti, odnosno da to nisu kafana, mobilni i hinjena neutralnost naučena sa socijalnih mreža ili pak realno prisutnog socijalnog nasilništva ulice i čojkačkih uzora.

Od lakomosti do spasavanja

I Islanđani kao i svi ostali u svijetu su u periodu 2003-2007. bili nacija lakomih, onih koji su trčali da se obogate preko noći. Prvi u svijetu su prije kraja oktobra 2008. morali uzeti hitnu liniju spasavanja od MMF-a, kako bi počeli da restrukturiraju ekonomiju koja je izabrala da prekonoćno zatvori tri glavne banke, čija je imovina u trenutku izbijanja krize bila devet puta veća od onoga što je ekonomija proizvodila. Da bi ostali u ekonomski interesnim međudržavnim odnosima sa onima sa kojima su proizvodili novu proizvodnu vrijednost (Švedska, Norveška, SAD), morali su da odgovorno javno izaberu da uđu u vjerovatne decenijske sporove sa Velikom Britanijom i Holandijom zbog onakvih preglomaznih banaka, tj. štediša iz ove dvije zemlje. Nema u ovoj teškoj strateškoj odluci razloga da se bude samozadovoljan, jer tačno je da su banke zatvorene ali su takođe fondovi klijenata svetinja, pa iako su VB i Holandija osigurale štediše iz svojih zemalja sopstvenim javnim fondovima, to ne znači da se saga sudanija završila. U ekonomiji nema jednokratkih odlučivanja koja nemaju svoju posljedicu; kada će takva posljedica biti unijeta u sagledavanje stanja, odnosno ekonomskih modela to je pitanje odluke suočenja sa odgovornošću nakon sudskih odluka. U jednom trenutku, zbog povoljnosti u kamatama na određene štedne račune, britanskih štediša je bilo taman koliko i stanovnika ove zemlje. Kao što je bilo logično da ne spasavaju takve zaslijepljene štediše (mi bi to rekli Dafininine ili Jezdine klijente), tako je realno da će ih posljedice takve hrabre i naporne odluke pratiti decenijama unaprijed. Njihovi političari pažljivo su osluškivali nezadovoljstvo svojeg biračkog tijela; kada je skoro trećina stanovnika izašla na ulice uz: “nećete spasavati banke“, onda to nikome nije bilo u interesu da obezbijedi, čak ni međunarodnim investitorima/ povjeriocima.

Zelena grana

Te daleke 2008. godine islandska ekonomija se, mjerena bruto proizvodom, smanjila u kratkom roku za skoro polovinu; za manje od tri/ pet godina su izašli na zelenu granu, vrativši u roku ukupne dugove MMF-u. U momentu uzimanja ovih para, odlučili su smanjiti liberalizaciju kapitalnih tokova, ali i dozvoliti dvocifreni deficit budžeta, kako bi smanjili negativne razarajuće uticaje krize na dohotke stanovnika, ostajući vjerni onome što mi zdušno kroz javnu administraciju kritikujemo frazeologijom “da nećemo državu blagostanja“. I to je MMF prihvatio, iako je suprotno njihovim omiljenim ranijim receptima nametnute budžetske štrednje koja vodi manjem razvoju. Visok javni dug Islanda nakon krize, uz uključeno sagledavanje značajnih posljedica sudskih sporova oko pomenutih ino-štediša, i finansiranje deficita platnog bilansa rezultiraju u ukupnom dugu od skoro 130% bruto proizvoda, što je u odnosu na naših 70% (napomena: uključene ukupne garancije i unuarnje spinovanje šta je i šta nije dug) primjetno teška situacija, posebno ako se sagleda da je visok eksterni dug ove zemlje balansiran lokalnom štednjom. U stalnom su riziku kraha lokalne krune zbog eventualne ponovne liberalizacije kapitalnih fondova, što bi vodilo jačoj inflaciji od postojećih 4% godišnje. Sve u svemu, jaka ekonomija koja se još bori sa posljedicama prijekrizne pogrešne neoliberalne ekonomske politike, ali kontinuirano snažno proizvodi i radi pa je onda ekonomski sagledavano, situacija iako osjetljiva, sa trendom opreznog permanenetnog boljitka, koji ne zaobilazi običnog čovjeka, stanovnika, birača, građanina. I, da… Promijenili su u dvogodišnjim iteracijama nakon velikog ekonomskog kraha mnogo političara sa različitih strana političke borbe. Nisu vjerovali ni lijevoj ni desnoj strani, niti centristima. Tekuće ih vode populisti bliski krugovima jakih uticaja neoliberalnih poraženih idejnosti, ali će se vidjeti šta se može odnosno da li će bilo čije lobiranje i spinovanje pobijediti, ili će se pak i dalje redovno mijenjati vlast ako ne radi u skladu sa potrebama organizacije normalnog življenja svojih konstituenata.

Mi

Jeste, ovo nije zanimljivo štivo; ekonomija i življenje običnih profesija i svakodnevnih egzistencija iskazana kroz parametre koji nisu baš žvaka za kafansko samopohvaljivanje daleka je pomodarstvima crnogorskih individualnih stremljenja. Ali, Island je upravo tipologija takvog državnog i ekonomskog uređenja. Mi smo miljama povijesti i stvarnosti daleki, i ne trebaju nam nepregledne dubine i daljine Atlantskog okeana da to jednostavno pojmimo. Nakon posljednjeg prilično nekvalitetnog i dosadnjikavog izvještaja o potencijalnom proširenju koji su prezentovali EUkrate, bez uspjeha u svojem diskrecionom nasilnom dijeljenju zadataka, logično bi bilo da državnički razmišljamo o hrabrosti Islanda da koju godinu unazad prekinu pregovore, koje su sami tražili nakon krize, kao i da se divimo kičmenosti njihovih strateških odluka. Međutim, ulaženjem u glib našeg ukupnog ekonomskog posrnuća i ispolitizovanog populističkog a strateški neformulisanog javnog bitisanja države u budućnosti, nismo dostojni pominjanja imena Islanda. Ako želimo u obrisima onoga što bi trebalo da budu talasi održivog ekonomskog razvoja CG da prekinemo formalne papirološki fokusirane pregovore sa EU, morali bi da znamo ko smo, šta hoćemo i gdje želimo stići za koju godinu. I to, svi, ova šaka jada malo veća od pola miliona duša, a ne samo malešni broj privilegovanih. Još uvijek takvo nešto ostaje samo san rijetkih na tržištu pojedenom odsustvom kreativnosti, dugoročnim mrtvilom kulture rentarenja i poslušništva, dalekošću istraživanja za primjenu i konkretnog doprinosa profesionalaca, uporno nefokusiranih na esnafski kvalitet i kompetentnost.