Svaki zapadnjački liberal bi se složio da je D. Trump katastrofa za američko društvo, dok je E. Macron bio pobjeda za francusko društvo. Zapravo, i suprotno bi moglo biti istinito, koliko god jeretički to zvučalo.
Prvo pitanje je zašto su ljudi uključeni u nasilne ulične proteste u Parizu a ne u Vašingtonu. Lično sam iskusio ove proteste u Parizu i miris suzavca na Jelisejskim poljima podsjetio me na etničke nemire koje sam iskusio u Singapuru 1964. A zašto žuti prsluci protestuju? Za mnoge, barem inicijalno, to je zato što ne vjeruju da Makron mari za ili razumije njihovu nevolju.
Macron pokušava da implementira razumne makroekonomske reforme. Predloženo povećanje poreza na dizel gorivo redukovalo bi deficite u francuskom budžetu i pomoglo bi da se snize emisije karbon dioksida.
Njegova nada je bila da bi snažnija fiskalna pozicija povećala pouzdanje i investicije u francusku ekonomiju da bi donjih 50 odsto društva eventualno izvuklo korist. Ali da bi ljudi izdržali kratkoročni bol za dugoročnu dobrobit, moraju vjerovati svom vođi. A Macron je, kako izgleda, izgubio povjerenje većeg dijela tih donjih 50 odsto.
Nasuprot tome, Trump zadržava povjerenje donje polovine američkog društva, ili barem bijelog dijela. Na prvi pogled, ovo izgleda čudno i paradoksalno: milijarder Trump je socijalno dosta dalji od donjih 50 odsto nego Macron iz srednje klase.
Ali kada Trump napadne liberalne i konzervativne američke establišmente, vide ga kao onoga koji iskaljuje bijes manje bogatih prema eliti koja je ignorisala njihovu nevolju. Njegov izbor je stoga imao katarzičan efekat na donjih 50 odsto, što može objasniti manjak uličnih protesta u Vašingtonu ili bilo kojem drugom većem američkom gradu.
A ovi Amerikanci imaju mnogo razloga za ljutnju. Najindikativnije, SAD je jedino dobro razvijeno društvo u kom prosječni prihod donje polovine nije samo stagnirao već znatno opao, kako je zabilježio Danny Quah iz Nacionalnog univerziteta u Singapuru. Još šokantnije, prosječni prihod gornjih jedan posto bio je 138 puta veći od donjih 50 odsto 2010, više u odnosu na 41 put veći 1980.
Nema jednog objašnjenja zašto je nejednakost u SAD vrtoglavo porasla dok su ekonomski interesi donjih 50 odsto ignorisani. Ali možemo dobiti barem djelomični odgovor posmatranjem dva principa pravde koje je harvardski filozof John Rawls artikulisao u svojoj poznatoj knjizi Teorija pravde. Prvi princip naglašava da bi svaka osoba trebalo da ima „jednako pravo na najširu slobodu“, dok drugo kaže da društvene i ekonomske nejednakosti trebaju biti aranžirane tako da idu „svima u prilog“.
Neporeciva činjenica je da su zapadnjački liberali naglasili prvi princip nad drugim, i u teoriji i u praksi, dajući prioritet individualnoj slobodi i brinući daleko manje o nejednakosti. Oni vjeruju da dok se dešavaju izbori i ljudi mogu slobodno i ravnopravno glasati, ovo je dovoljan uslov za socijalnu stabilnost. Slijedi, stoga, da oni koji ne uspiju ekonomski, ne uspiju zbog lične nekompetencije, a ne socijalnih uslova. Pa ipak, nije bilo sumnje kada se Kina pridružila Svjetskoj trgovinskoj organizaciji 2001. da će uslijediti „kreativna destrukcija“ u razvijenim ekonomijama, što je povuklo za sobom gubitak miliona poslova. Ekonomske elite - bilo u SAD, Francuskoj ili negdje drugo - imale su odgovornost da pomognu onima koji su gubili svoje poslove. Ali nikakva takva pomoć nije uslijedila.
Konvencionalna makroekonomska teorija ostaje ispravna. Trumpova politika vođenja većih budžetskih deficita u dobrim vremenima će donijeti bol kasnije, dok će se Macronove ekonomske politike vremenom isplatiti ako Francuzi ostanu strpljivi. A Macron još može podržati reforme koje se bave nejednakošću. Ali Macronu očito ne vjeruje donjih 50 odsto, dok Trumpu vjeruju.
Iz ovog razloga, liberali su napravili stratešku grešku fokusirajući svoj bijes na Trumpa. Umjesto tog, trebali bi se zapitati zašto mu većina od donjih 50 odsto vjeruje (i mogla bi ga ponovo izabrati). A ako budu iskreni, liberali će priznati da su efikasno iznevjerili donju polovinu društva.
Ako liberali žele poraziti Trumpa, postoji samo jedan put: ponovo zadobiti povjerenje glasača koji čine veći dio njegove baze. To će zahtijevati od njih da restruktuiraju svoja društva tako da ekonomski rast koristi donjoj polovini više nego jedan posto bogatih. U teoriji, ovo se može lagano uraditi.
U praksi, međutim, glavni interesi će bez sumnje tražiti način da blokiraju reformu. Za liberale, izbor je jasan: oni se mogu dobro osjećati osuđujući Trumpa, ili mogu napraviti dobro napadanjem interesa elita koji su doprinijeli njegovom izboru.
Ako liberali mogu uraditi potonje, Trumpov izbor će budući istoričari vidjeti kao nužni poziv za buđenje, dok je Macron samo kreirao iluziju da je sve dobro. Ti istoričari bi mogli onda zaključiti da je Trumpov izbor u konačnici bio bolji za američko društvo nego što je Macronov za francusko.
(Project Syndicate; balkans.aljazeera.net)
Bonus video:
