Podgorički maturanti su opet riješili da štrajkuju i nijednom učeniku ne daju da ode na časove. Izuzetak je odjeljenje koje ima pismeni zadatak, jer u dnevnicima treba održati privid reda i rada. Majka koja je došla da opravda časove, izbjegava da prođe kroz špalir koji urla i uzgred sakuplja novac za baklje. Moglo bi joj se dogoditi da je učenici nepotrebno ponize, pa bira bezbjedniji ulaz. Nastavnici i uprava nijemo posmatraju „đečije nestašluke", a sve se odvija na nekoliko desetina metara od Ministarstva prosvjete. Uzgred, i ova i mnoge druge crnogorske škole, najbolji su izvori zarade za obližnje kafiće. Zato njihovi vlasnici u vrijeme nastave organizuju žurke. Za dva sata, učenička „postava" je ozbiljno pijana i spremna da uđe u „hram znanja". Tačno je da se ovakve scene ne daju zamisliti u uređenim sistemima i da za to ima mnogo krivaca. Prvi je društveni okvir, koji je razvio sistem nekažnjivosti i svemoći pojedinaca, uništio meritornost i ustoličio korupciju i veze. Drugi krivac je školski sistem i nastavnici koji se plaše svojih učenika i ne „regrutuju" se iz redova najboljih. Ali, prije nego što nizu krivaca dodamo i učenike, nije zgoreg razmotriti i krivicu roditelja. Svaki čitalac će se lako dosjetiti kako bi reagovao prosječni crnogorski roditelj da mu nakon ovakvih incidenata dijete bude isključeno iz škole. „Potegle" bi se veze, pljuštala bi opravdanja, a učenici bi smjerno treptali, svjesni da zaista niko niti može niti hoće da stane ukraj njihovom hiru. Ne treba zaboraviti ni čuveno VIP odjeljenje gimnazije, ni tranzicionu bahatost, koju djeca jednostavno oponašaju. Zato su đaci samo ogledalo u kojem se ogledaju i Crna Gora kao društvo i roditelji kao pojedinci. A ogledalo nije krivo ako nam je lice ružno. U knjizi „Najpametnija djeca na svijetu" (Amanda Ripley, The Smartest Kids in the World, Simon&Schuster, New York, 2013.), autorica dijeli roditelje na „trenere" i „navijače". Prvi se ponašaju kao dobar trener prema svojoj zvijezdi-igraču, tražeći od njega krajnju posvećenost i ozbiljnost u radu. Drugi daju podršku po svaku cijenu, makar njihov „igrač" bio neviđena lijenština. Autorica knjige navodi četiri kategorije roditelja: autoritarne („jer ja tako kažem"), roditelje koji uvijek popuštaju, nezainteresovane roditelje i autoritativne roditelje. Ova četvrta kategorija ima najbolji uticaj na rezultate djece. Riječ je o roditeljima kod kojih su izmirene dvije osobine za koje se pogrešno misli da se isključuju: toplina i strogost. Zato takvi roditelji (a tek nastavnici koji to ostvare) imaju najbolji odnos sa djecom, zasnovan na povjerenju i poštovanju. Njihova djeca imaju veća akademska postignuća, manje simptoma depresije i antisocijalnog ponašanja. Izgleda da oni uspijevaju da nauče djecu da budu prilagodljivi, istrajni i odgovorni. Kada se zapitamo kakvi su crnogorski roditelji, sva je prilika da su oni sve više „navijači", osobito ako imaju moć u društvu. Očito je i da su mnogi nezaposleni i zato nezainteresovani za tekuće dječije probleme, a neki su bogme i nasilni. Sve je manje „trenera" i autoritativnih roditelja. Na drugoj strani, društvo je postalo autoritarno, često nezainteresovano za probleme građana, popušta sumnjivim investitorima i radnicima tek da ne pomru na ulici. Zato je pravo pitanje koliko se u našem sve siromašnijem društvu porodica uopšte okuplja i razgovara. Svakog septembra, gimnazijalci koji imaju medijsku pismenost, dođu do gotovo istih statističkih rezultata koji pokažu da mladi uz razne medije provode od četiri do šest sati dnevno, a u razgovoru sa roditeljima najčešće petnaestak minuta. Pri tom naročito loše prolaze očevi, čiji značaj raste samo kad treba „poteći" plemenske veze. Ovaj podatak, ako bi se istraživao na dobrom uzorku crnogorskih roditelja, sigurno bi dao još neke odgovore. Objasnio bi i loše rezultate na PISA testiranjima, potejenjivanje znanja, rada i istrajnosti, pa i sam ekonomski sunovrat zemlje. Rezultati PISA testiranja su inače za istraživače bili višestruki izazov, pa je 2009. godine izvršeno obimno istraživanje o tome kako način podizanja djece utiče na njihova postignuća. Rezultati su bili ujednačeni za sve zemlje, i to bez obzira na ekonomski i društveni status porodice. Pokazalo se da roditelji ne moraju biti ni visokoobrazovani ni bogati da bi na vrhunski način odgajali svoje dijete. Na razvoj djeteta najmanje utiče pomoć imućnih roditelja školi, ali je izuzetno značajno ako mu roditelji svakog dana čitaju. Na višem uzrastu, najvažnija je navika roditelja da sa djecom razgovaraju o svim važnim životnim pitanjima. Takva djeca su po pravilu na PISA testiranju najuspješnija. Na uspjeh su dobro uticali i roditelji koji uživaju u čitanju, pa se u Americi javio duhovit predlog da roditelji, umjesto donacija školi, odnesu iz škole po par knjiga i pročitaju ih pred svojom djecom. Kada se govori o obrazovanju, uobičajeno je da se razmatraju samo problemi na koje mogu da utiču sistem i država. Ipak, kao što država može da kontroliše i vodi obrazovni sistem, tako i roditelji mogu da utiču na sistem svojim djelovanjem. Tačno je da ništa ne može zamijeniti dobru školu, ali možda taj „put od hiljadu milja" može početi odmah, u našoj kući i sa našim djetetom. Kao što reče Andrićev Alihodža, „ako se ovde ruši, negde se gradi", pa ni nakazno vrijeme ne mora i neće valjda dovijeka trajati.
Bonus video:
