Iako svjestan da pesimističkim tonom dodatno podržavam sistem svevlašća kojem se ne nazire kraj, iako pokušavam živjeti onu građansko-brehtovsku i pobunjeničku praksu po kojoj i nepolitički društveni elementi moraju biti neprestano upleteni u političko i aktivističko, prosto je nemoguće izbjeći konstataciju da je antirežimski pokret u Crnoj Gori pred totalnim slomom. Prosto je nemoguće ne upitati se - čemu više politika u Crnoj Gori?
Poslije podgoričkog izbornog karusela u igri je samo odabir modela kojim treba i dalje održavati tenziju jednog dugog iščekivanja, u cilju budućih i cikličnih uhljebljenja elitizovano-gubitničke grupe antirežimskih demagoga. Jednostavnije rečeno, u toku su dogovori kako umješno prepakovati posustalu i iznurenu nadu. Čini mi se da jedino u toj sferi treba posmatrati glasno najavljeno restrukturiranje Demokratskog fronta, ili - kako mijenjanjem ne mijenjati lidere.
Zar to nije prerušavanje? “O čemu ćutimo kada govorimo”? Prećutkivanje upravo onog što nije prećutao škotski premijer kada se na skorašnjem referendumu suočio sa neuspjehom ideje koju je predvodio. Iako se Miodrag Lekić vratio Crnu Goru u ime te zapadne i odgovorne političke kulture, ne pada mu na pamet da siđe sa liderske pozicije i posle nekoliko izbornih poraza u kontinuitetu.
Njegov povratak sve više liči na onaj „živkonikolićevski“ dramski susret hermetične, mentalitetske zabiti i emancipovanog zemljaka iz inostranstva, koji se po pravilu uvijek okonča u tragikomediji iznevjerenog i previše očekivanog. S druge strane, ako bih, i pored svega "odrađenog", analizirao razloge zbog kojih Milić i Pajović treba zauvijek da napuste političku scenu, onda bi moj logički aparat bio u velikom problemu.
Ali, sve ono što bi u zemljama i sa najmanjom političkom tradicijom degradiralo i ponizilo jednu partijsku karijeru, u Crnoj Gori je to kuriozitet i inicijacija u društvo amblematskih figura. Zato treba samo pokupiti i vratiti razbacane riječi jedne marketinške pobune, pobune za postizanje cijene koja se ''pobunjeniku'' čini razumnom i naći valjan izgovor za povratak u okrilje sistema. Jedna agencijska i suva vijest govori nam više nego dovoljno: "Klubovi poslanika SNP-a, Pozitivne i Demokratskog fronta uputili su juče zahtjev predsjedniku parlamenta Ranku Krivokapiću da hitno sazove sjednicu kolegijuma povodom stanja radnika Metalca i zakaže skupštinsku raspravu".
Krivokapić najednom nije više politički prevarant koji je izigrao volju većine, nego naprasni i uvaženi predsjednik parlamenta, dok je državni tužilac po volji režima preduslov uspješne borbe protiv kriminala, sugeriše nam „dividirani“ SNP?! Dakle, odnos između označitelja i označenog je nestabilan i promjenljiv, rekli bi poststrukturalisti, ali i crnogorski opozicionari. Da li tužilac Stanković, koji po opisu svog posla treba prvenstveno da se bori protiv koruptivnog u vladajućem aparatu, danas kroz svoje imenovanje svjedoči i simboliše jednu drugu, mnogo perfidniju i opasniju korupciju? Korupciju naše opozicije?
Kada s pravom kažemo da je "kratka pamet“ građana, koja je voljna da “guta” i ono najgore, najvjerniji i višedecenijski saveznik vlasti, ne važi li to isto i kada je opozicija u pitanju? Koncept svrgavanja je bitan i društveno vitalan momenat, posebno unutar opozicione nomenklature. Poslije Nikšića, Podgorice, Herceg Novog i još mnogo toga iz bogate opozicione „hrestomatije“, pitanje je da li se tu više može govoriti o incidentnoj i marginalnoj saradnji sa režimom? Režim je najperfidniji i najjači, ne u svom eksponiranom i nespornom članstvu, nego u prostoru koji je formalno izvan njegovih granica, u objektu, u svojoj antitezi, u opoziciji. I on tu stanuje komotno i bezbrižno. Taj prostor kompromisno-malignog, proteza je režima koja ga čini dugovječnim i neoborivim.
Bonus video:
