Pita

Jelo koje je poznato i omiljeno kod nas, pita, nalazi se i u poslovicama i svakodnevnom govoru, kao metafora ili alegorija. Recimo, kao metafora za kultivisanost: „Ne suče pitu ko ima, nego ko je naučio .“

I zaista, kroz ovu jednostavnu metaforičku izreku, možemo pogledati i neke ozbiljne primjere, nažalost, poražavajućih rezultata. Recimo, privatizaciju Solane u Ulcinju, gdje onaj ko je dobio, skoro na poklon, prvoklasni materijal za privrednu pitu, nije bio naučio. Tako je osamdeset godina stara firma i dragocjeni prostor, pretvoren u ogromnu štetu. Doduše, štetu po nas građane, prostor i privredu. Štetu koja je primjer kršenja Ustava (ima li jasnijeg primjera podrivanja vitalnih interesa jedne države i njenih građana), brojnih zakona, principa planiranja prostora, prenebregavanja PPCG i ostalih važećih planova (osim onog perverznog plana o pretvaranju Solane u građevinsko zemljište). Ili je dotični privatizator S olane, pokušao da nama građanima jednostavno proda pitu od nečega od čega se, opet poznato iz narodnog iskustva, pita ne pravi. Takođe, privatizacija Hercegnovske rivijere, koja je rezultovala rušenjem i zatvaranjem više hotela i urušavanjem nekada razvijene turističke djelatnosti, sa sezonom tokom cijele godine. I ovdje se, omiljeni, privatizator oglašavao stalnim i poletnim porukama javnosti: „ Sad će (pita), samo što nije realizovana investicija iz privatizacionog ugovora.“

Naravno, ima i primjera kada su ozbiljni privrednici sa malo početnog kapitala, znanjem i radom, napravili ozbiljne firme. U rijetkim primjerima dobrih privatizacija, posao su razvili oni koji su naučili.

U svim dosadašnjim privatizacijama, po pravilu, glavni ulog je bio prostor i potencijal koji on sadrži. Nekada je u prostoru materijalizovano nešto za prevođenje dijela toga potencijala u prihod, razvoj, napredak zajednice. Zatim je mnogo šta od prostora, potencijala, fabrika, dato preko tendera firmama/pojedincima koji će to sve bolje i efikasnije razvijati. Svjedočimo o rezultatima. Svjedočimo unazađenošću kulture i obrazovanja, siromaštvom, beznađem. Kao i ciničnim obećanjima o boljitku, zbog kojih se i dalje zavađamo.

Pita kao alegorija (slikovit govor, slikovito objašnjenje pojma ili misli) divno je sadržana u jednoj sandžačkoj anegdoti:

Ofukarilo se (osiromašilo), ali još nije zaboravljeno nešto što je ranije bivalo uobičajeno. Dobra pita. Sjede tako čeljad oko prazne sofre i razgovaraju.

Da imamo brašna kaže jedan;

Ko što nemamo masla dodaje drugi;

Da pozajmimo sira kod komšijauključuje se treći;

A i koje jaje, kod drugih komšija napominje prvi;

Zelja imamo u bašti javlja se neko malo realniji;

I onda da pozajmimo onu veliku tepsiju, kolko sinija, i napravimo ovooooliku pitu dodaje glavni vizionar.

Zatim svi sa uživanjem zamišljaju planiranu pitu, a onda neko poče:

Dobra pita, ja ću ovoliki komad!

I ja ću toliki!

I ja!

Čekaj, ostavite i meni nešto.

I nastade tuča pri raspodjeli zamišljene pite.

Što je moć imaginacije!

Sad se već pitate, vjerovatno, čemu alegorija. O, ima brojnih primjera kod nas, u politici i privredi, već petnaestak godina, koji liče na ovu priču o raspodjeli zamišljene pite. Meni je priča o autoputu Bar-Boljare, preslikana ova alegorijska pita. Nema novca (ni brašna ni masla), nema još potpune i usaglašene planske i projektne dokumentacije. Vrši se eksproprijacija i na području gdje nema (po zakonu i metodologiji struke) obaveznih i neophodnih idejnih projekata. Nema varijantnih rješenja da se sačuvaju i prostor i novac. Jer, iz budžeta se isplaćuje eksproprijacija. Poljoprivredno zemljište vrhunskog kvaliteta se ne štiti kako to zakon zahtijeva (uostalom, mnoge zakonske odredbe su svedene na puste mantre za EU posmatrače i slušaoce). Čak se ide na izmjenu Zakona o uređenju prostora i gradnji objekata da bi se idejno rješenje (generalni projekt) izjednačio sa idejnim projektom. Neshvatljivo degradiranje dostignutih standarda u projektovanju. Kao da je konačni cilj da se napravi što skuplji autoput, uz najveće oštećenje prostora. A i zagađenje i degradaciju prirodne i građene sredine, usput.

Građani sjede oko praznog stola i zamišljaju budući autoput, ili pitu, ili standard od 30.000 evra po glavi stanovnika godišnje, ili 40.000 novih radnih mjesta do 2016. I kako će autoput dati razvojne impulse kroz područja gdje više nema stanovnika, ili bar ne onih starosti do šezdeset.

Visoki državni dužnosnici su nedavno, po ko zna koji put, boravili u Kini, da se dobavi materijal i tepsija za ovu našu autopitu. A ministar saobraćaja je još početkom 2014. godine najavio Zakon o autoputu i, naravno, početak radova odmah nakon toga. Sada se isti ministar zabrinuo za uravnoteženost budžeta. Ili je zabrinutost bila prigodna. Kurtoazno saglašavanje g. ministra sa sličnim mišljenjem ambasadorke SRNj. Upozorenje njenog prethodnika, da Crna Gora ne može više da se zadužuje, vladini zvaničnici su ignorisali. Zatim, eto saopštenja dvojice ministara o izvjesnosti dobijanja kredita od kineske EKSIM banke. Naravno, zadužićemo se i za naš ulog od 125 miliona. Izvjesna je teška zaduženost zbog ovoga posla. Neizvjesno je ostalo.

Gostujući nedavno kod D. Šukovića u Živoj istini, Isak Adižes je jednostavnim riječima ukazao na mnoge, suštinske, razloge protiv gradnje autoputa. Počev od toga da nije dovoljno definisano, a ni provjereno, šta se želi i u kojoj oblasti postići eventualnom gradnjom ovoga autoputa. Ali, zašto slušati ekonomistu vrhunskih referenci i svjetskog glasa i ugleda? Koji svoje ocjene, a i simpatije za Crnu Goru, saopštava na savršenom srpskohrvatskom jeziku.

Možda bi bilo dobro da se animacija autoputa nareže na CD, za svako domaćinstvo u Crnoj Gori po jedan. Stavimo na računar i uživamo vozeći se. A i neće biti razloga za svađu oko većeg komada, kao kod zamišljene pite. Svako će uživati, u potpunosti, u virtuelnoj vožnji autoputem. Ili se sladiti zamišljenom pitom, dok vraćamo stvarne kredite. Imamo li mogućnost izbora?

Galerija