Heroinu jugoslovenskog glumišta, Mariju Crnobori, upoznao sam još kao student-novinar, šezdesetih; sretao, razgovarao. Dobijao sam od nje ulaznicu, braonkastu, s grbom SFRJ, na kojoj je pisalo: “Jugoslovensko dramsko pozorište. Garderoba u loži. Glumačko mesto. Sedište broj 4”. Ponosno sam, u kultnom teatru, sijedao na to mjesto. …Terazije 35. Centar centra Beograda. U staroj, predratnoj palati, stan legendarne tragetkinje. Slike, ikone, knjige; srebrni svijećnjak… I dok kuva kafu, čujem je, kako u kuhinji, više za sebe, zbori: - Kad mi neko najavi razgovor, mislim se, Bože, da li ću moći odgovoriti? Ali, kad se piše o fudbalerima, zašto da se ne piše o pozorištu. Takvo je doba pričanja, pa svi nešto govore, svi nešto dokazuju, a bolje bi bilo da se pokazuje, nego dokazuje… Mene su odvukli u pozorište, vidjeli su me na jednoj đačkoj priredbi i odveli me. Nijesam niti sanjala, niti slutila da ću biti tu gdje sam, nego su me, kao što rekoh, odvukli, a ja se uhvatila u kolo i, eto, još sam u kolu…
Poslije učiteljske škole, završila je Glumačku akademiju u Zagrebu u klasi Branka Gavele. S proljeća 1948, kada je počelo da radi Jugoslovensko dramsko pozorište u Beogradu, koje je osnovao slavni reditelj, arhitekta Bojan Stupica, na njegov poziv, Marija je od prvog dana među osnivačima. Generacije su odrastale uz njene likove Antigone, Fedre, Ifigenije, Ofelije… Redovi. U prepunom gledalištu Tito i Jovanka, Ivo Andrić, Sartr… Igra Marija… Ovjenčana nizom nagrada; nesuđena učiteljica. - Meni se uvijek čini, što god uzela u ruke, to bi išlo - kaže Marija. - Mislim da bih bila dobar ljekar, ili inženjer. Ja lijepo vezem, dobro i kuvam. Ali, kad sam već na ovoj stazi, biće da je tako moralo biti.
Rođena u ribarskim Banjolama, nadomak Pule; Istru nosi duboko u sebi. - Ja sam iz Istre. Ja recitiram čakavske pjesme, onda, nekako, nakon toliko godina rada, govorenja, kontakata s ljudima, imam osjećaj da je rodna gruda nešto strašno važno - kaže Marija Crnobori. - Osjećate čvrstinu, imate korijen i ne može vas oduvati nikakav vjetar. A sve mi se čini da ljudi, čakavci, koji me slušaju, osjećaju to isto. Ako si čvrsto vezan za tlo takvim načinom, možeš onda po svijetu ići, svi će te primiti, jer će osjećati da pripadaš jednom tlu. A svi ljudi, svi bez izuzetka, vole neku sigurnost, vole iluziju sigurnosti… Šta sam sad opet rekla?! A, istinu! Ako čitate Andrića, znate gdje pripada. Ako gledate Pikasa, znate gdje pripada. Da, to je vrlo važno. Možda kad ne bih imala osjećanja sigurnosti, jer znam gdje mi je korijen, možda me ne bi ni primio Beograd, možda me ne bi ni slušali kad dođem, recimo, u Čajniče… Tako je to, mlad je čovjek kao magla, a što biva stariji, postaje kristalniji, oblikovaniji… Ja mislim da ljudi ništa ne određuju, nego žive iz sekunde u sekundu. A kako je svaka sekunda drugačija, nekima je dato da prepoznaju tren kad treba da se nečega prihvate, odnosno kad ono što moraju u trenutku prihvatiti shvate kao svoj trenutak sreće. I, ako se tom trenutku potpuno predaju, iz tog trenutka se, obično, rodi nešto: ili pjesma, ili priča, ili slika, ili uloga… I čini mi se skoro redovito, ti ljudi, koji zapravo nesvjesno izgrađuju taj trenutak, imaju punu svijest odgovornosti za sve što rade i punu svijest da se bez rada nikad ništa učinilo nije. Mi život sluteći živimo. Samo najveći umovi pretvaraju te slutnje u ono što obično nazivamo: misao i djelo…
Razgovaramo o najdražoj ulozi njenoj. Da li je to, možda, Antigona? - Kad me već pitate, pa moram dati odgovor, možda je to baš Antigona Sofoklova! Vjerujem u sreću. Ja vjerujem da sam srećna. Glavno je vjerovati. Nekad bi možda neko pomislio da nije to tako. Ali ja vjerujem; onda je to tako. Ja isto tako vjerujem da sam Antigonu morala igrati, a da sam je ipak igrala, to je sreća - veli Marija. - Ja još i sad, kad mi se god pruži prilika, govorim Antigonom. I uvijek me svi slušaju, pažljivo; ne mogu vjerovati da ona i njima nije draga. - A kako doživljavate pozorište? - Kao dan; jedanput kišan, drugi put topao… Kao dan, kao život. U pozorištu jedna rečenica razveže nekakav čvor koji se skupi u čovjeku, opterećenom radom. Teatar mora biti hram. Nekad je, zapravo, bio hram. Pozorište spada u ono što je neuništivo, u bit života; tu je bilo, sad je i biće. Ono živi i živjeće. - O Crnoj Gori…
- O, mnogo puta sam bila! I uvijek sam vrlo rado išla u Crnu Goru. Sve mi se tamo dopada: i kamen, i zelenilo, i ljudi, i govor; sve mi je lijepo. Jedanput, davno, bila sam u Nikšiću. Bio je Raša Plaović, Ljubiša Jovanović, Milan Đoković i ja. Treba da nastupim u Nikšićkom teatru - sjeća se Marija Crnobori. - Govorila sam neke stihove od Zmaj Jove. Tako je mnogo ljudi bilo. Oni su stalno ulazili, izlazili; najedanput su provalili, ušli kroz prozore! Nastala je strašna buka. Nijesam znala šta da radim, a onda sam se dosjetila, obratila sam se publici: ”Znate šta, ja sam ovu pjesmu naučila da vam je kažem, jer je, bogme, lijepa. Ali ne mogu vam je kazati ako ne ćutite. Ili ćete vi govoriti ili ja!” Nastao je takav aplauz! I, naravno, tišina. U garderobi me je Raša uz smijeh upitao: “Šta ti bi da onako kažeš?!” Ja sam morala tako postupiti… U Titogradu… Opet, lijepo nas dočekali, kako to samo Crnogorci znaju. Pred predstavu ponudili nas hladnim pivom. A ja prije predstave ništa ne pijem sem malo mlake vode. Bila sam užasno žedna. Pomislila sam: pa neće mi ništa biti ako popijem pola čaše piva? A kad je došao na mene red… Užasno! Nezamislivo! Kao ružan san! Grozota… Ja počnem govoriti Fedru i negdje na polovini meni pukne glas! Ja probam nekako gutati. Neće. Poklonim se i odem sa scene. A Raša kaže: “Šta ti je, ženo?!” Uzmem vode, vratim se na scenu, probam ponovo i opet glas neće da izdrži. Onda se obratim publici: “Izvinite, ne mogu!” Zatim odem sa scene. A šta sad? Raša se uhvatio za glavu. Od same muke ne shvatam užas situacije. Pomislim, valjda ću ostati živa i izađem na scenu. Srećom, “ostala sam živa”, ali sam dobila pouku za čitav život, ne misliti: može se drugačije, nego kako mora… U srijedu, 1. oktobra 2014. Marija Crnobori će, bože zdravlja, napuniti devedeset šest godina.
Bonus video:
