Pičvjaz je riječ koja u prevodu znači veliki nered. Sudeći po okruglom stolu “Radnička i socijalna prava, feminističke strategije i analize”, održanom 12. 9. 2014. na Pičvajzu - Festivalu ženske umjetnosti i aktivizma, na kojem su govorile žene iz regiona - politički i ekonomski pičvajz ima isti program u svim našim zemljicama. Program svih političkih elita od vrha Triglava do Đevđelije je - Glad, Bijeda, Rat, Siromaštvo. Dvije hiljade četrnaeste, u Sarajevu, jedinom glavnom gradu koji je jedini držan u opsadi 44 mjeseca, feministkinje svih generacija su u galeriji Mak, tog popodneva, dale vrlo detaljne analize kako i na koji način je politička elita ispraznila pojmove država, demokratija, sloboda i solidarnost.
Praktično je svaka od naših zemalja protektorat bjelosvjetskih institucija, tipa MMF-a, i kapitala. Ali bila je to i refleksija sadašnjosti i budućnosti ljevice u regionu. Da, ta omražena ljevica koja se pojavljuje u naznakama, u bljeskovima. I saznajem u Sarajevu da baš sada da u regionu djeluju ljevičari i teoretičarke lijeve orijentacije. Koliko me raduje što čujem mlade žene koje politički jasno misle uprkos mainstream-u, toliko me rastužuje ćutanje, glumljenje i odigravanje demokratije, laganje i profiterstvo onih koji se nalaze u poziciji moći, a korisnici su benefita jer nose partijske dresove i lojalni su agresivcima i autokratama u Crnoj Gori. A onda kažem sebi - kome Sveti objašnjava demokratiju, taman zna o čemu govori kao da leži na kauču analitičaru. Ili je sam Sveti analitičar po sopstvenom nahođenju u situacijama kada mora da kaže jasno što politički misli da bi ga cijeli svijet razumio.
Nakon temeljnih analiza da se od ratno/profiterske ekonomije, drugim sredstvima nastavlja rat između ljudi i regiona, do zaključka da suočavanje sa prošlošću kao temeljan proces, za ozdravljenje svih naših bolova, ka zakonoma koji štite radnička i socijalna, ženska prava, moramo doći… Titrala je riječ u vazduhu, mučila se, i sakrivala… Mislila sam kako smo tog jutra slušali o feministkinjama koje su još prije devedesetih shvatile da su žene ostale kraćih rukava i u socijalizmu dok su muškarci dobijali sve, od radnog mjesta do veće plate za isti rad, i slušale huk topova pripremajući se za popove, lopove i topove. U svim našim bivšim, neke su žene tih jutara i mračnih noći odlučile da pređu granice - klase, nacije, etnije, roda, države… sukoba, ubijanja i ostanu zbijene jedna sa drugom. Muška borba nije ličila na revoluciju koja se da plesati. Osvanula je krvava, garava, zločinačka, profiterska, političko pljačkaška realnost u kojoj su žene bile ona strana… Okupljene i upitane žene su dale i strategije borbe sa profiterskim kapitalizmom a ja sam mislila kako je važno da žene kompletnog regiona nužno trebaju informacije koje ovog puta govore da se u svim zemljicama borimo za život i koru kruha i da su na snazi najperfidniji načini otimanja radničkih i socijalnih prava.
Prijete dokidanjem i država i popovi. Žene im se čine kao lak zalogaj. I važan. Disciplina šutiranja žena u svakoj prilici od mira - do rata, osnovni je program koji se kontinuirano sprovodi i vrlo dosljedno i ovdje i šire. Mizoginija i diskriminacija. Revolucija ni sada ne može da se dogodi, ali može ono što su i tog jutra i tog popodneva žene saopštavale u mikrofon i kameru - podrška, solidarnost, prelaženje granica, držanje čvrsto za veze koje nas u toj razlici spajaju, dijeljenje informacija o svim našim stvarnostima, dijeljenje iskustva… Sarajevski skup je dao nagovještaj da se Pičvajz iza brda valja, a da su nam vlastodršci još mamurni od harača i derneka. Sve je politika i to su žene u Sarajevu na Pičvajzu i ponovile više putakroz primjere, poput Todorićevog zauzimanja prostora u Bosni i naplate za B kategoriju po cijeni kojom se cijeni A kategorija proizvoda u Hrvatskoj, do našeg priznanja da je državna politika u jednom trenu ispila mnogo šampanjca kad su Miškoviću dozvolili da izvrši DELTIZACIJU Crne Gore. Ali nije ni Mišković jedini. Informer je nastavio poput buldožera da kreira ono što bi smo mi nedovoljno vjerni partijskim strukturama morali da vidimo kako bi odustale od kritičke oštrice. Na svim stranama po jedan gavran.
Pičvajz - veliki nered. Neka ostane među ženama, neka svaka granica bude pređena i uznemirena, neka žene misle i pjevaju, neka se smiju i plaču, neka pišu knjige i poeziju, neka plešu i neka se grle. …Ponovo Pičvajz i ponovo Sarajevo. Sarajevo 2014. Grad. Most. Sjećanje. Ja sam od onih izbjeglica u sjećanje. Ovog puta uz Pičvajz, Sarajevo najviše liči na grad iz mog sjećanja. Iako ima previše boja, svježih boja sa temperaturom koja je osamdesetih mogla biti minus nikako plus 28. Kamen i grad pamte i nikako da puste tu toplotu, vatre i gareži opsade, kada su zapaljene knjige u Vijećnici, pa se vrijeme premetnulo. U galeriji Mak otkrivam, ljubaznošću našeg domaćina, gdje je škripalo pero Isaka Samokovlije, Maka Dizdara, Silvija Strahimira Kranjčevića… Andrića, Selimovića, i opet dugujem iznova… U toj tišini i prašini koju imaju samo knjige nalazim nekadašnji svijet i mislim kako je neko mlad skovao još jedan dobar stih: „Samo da prođe demokratija u tri krasne nek ide bratija… pa da opet živimo kao ljudi“. Pičvajz forever.
P. S. Našem političkom i kulturnom ambijentu ni u primisli, naravno, nije pičvajz. Tek toliko da se zna kamo idemo.
Bonus video:
