Košarka je umjetnost, jer koji to sport zahtijeva brzinu, snagu, eksplozivnost, skočnost, a sve to radi mekanog kontakta lopte i prstiju ka košu? Upravo su baseni Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore i zapadne Srbije (dinarski tip čovjeka) dali ponajbolje evropske igrače. Jugoslovenska škola košarke je stvarana i usavršavana generacijama, a dominacija je nestala na EP 2003.
Starije ljude košarka vjerovatno više asocira na odbojkaška dodavanja Slavnića i Kićanovića u finalu EP 1977. Ili im se pojavi bljesak nezaustavljivih serija rešetanja mrežica Dražena Petrovića ili elegancija i stil njegovog rođaka Bodiroge. Možda se sjete ledenog pogleda Danilovića nakon rampe Sabonisu. Košarka je tada bila igra. Pobjednik je bio tim koji je prolio više krvi i znoja i koji je imao više mašte. Mogli ste da vidite emociju na terenu, želju, entuzijazam, radost ili tugu.
Kao da gledate dramu u pozorištu. Publika je navijanjem davala impuls igri. A košarka je bila predstava. Tek kao formirane ličnosti, mentalno i fizički, nakon 27. godine, igrači su mogli da odu u inostranstvo. Zato je bilo moguće da Jugoplastika, Cibona, Partizan i Bosna budu prvaci Evrope bez ijednog stranca. Jaka liga proizvodila je vrhunske igrače, a reprezentacija je često djelovala kao nezaustavljivi stroj. Klubovi su bili fabrike za proizvodnju igrača. Sa raspadom SFRJ, stvorene su krnje lige sa malo kvalitetnih utakmica, uključujući i ABA ligu, koju igra većina drugorazrednih igrača. Kontinuirani reprezentativni uspjesi su prestali 2003, kada je počelo povlačenje igrača koji su formirani u SFRJ.
Danas, većina klinaca trenira košarku jer u njoj vide rješavanje egzistencije ili im ona služi kao pauza za internet. Košarka je sredstvo, ne cilj. Cilj nije biti najbolji, biti prvak, nego prodati se. Golobradi igrači zarađuju pare o kojima su dokazani igrači mogli da sanjaju prije dvadesetak godina. Pobjeđuju klubovi sa većim budžetom i boljom logistikom. Na parketu, lica košarkaša se ne razlikuju od lica nekog građevinara ili lučkog radnika. Nema emocija, jer industrijska košarka je posao. I ništa više od toga. Znaju to kladioničari, a i gledaoci koji dolaze da izgube dva sata vremena uz kokice i kikiriki.
Klubovi su mahom tajkunizirani od istih ljudi koji su uništili proizvodna preduzeća i služe uglavnom za pranje novca. Crnogorska košarkaška liga je obesmišljena, nekvalitetna i naporna za gledanje, tzv. liga bez briga, u kojoj je vječiti prvak Budućnost. Na čelu košarkaškog saveza sjede oni koji nisu stvorili niti jednog igrača, niti su bili treneri. Oni su najamnici politike u košarci, koji su stvorili vegetativno stanje u nacionalnoj ekonomiji zbog kojih je klupski sport na aparatima. Uostalom, ti ljudi su zbrisali posljednje tragove građanske kulture u košarci. Srednji prst portparola saveza upućen beogradskoj publici je, u suštini, sprdanje sa vlastitom državom koja se predstavlja.
A ako bi, jedan Maljković ili Ivković izrazili želju da doprinesu crnogorskoj košarci, neophodno bi bilo da postanu kumovi sa čelnim ljudima saveza (ili da dokažu sa njima rođačke veze), da se povinuju privatnim interesima uz članstvo u DPS-u i da ne izgovaraju prostoproširene rečenice pred ministrom prosvjete i gradonačelnikom, koje bi mogle da ga zbune i možda dovedu u zabludu. Tipično oligarhijski, odriču se odgovornosti za zakržljalu ligu, za fijasko u kvalifikacijama, centralizaciju odlučivanja. Njihovi pogledi dolaze sa nedodirljivih visina.
"Ovo je posao u kojem nemaš pravo na slab dan. Više od svega osjećam obavezu prema navijačima. Moraš vratiti njihovu ljubav. I zato nikad nisam uzeo slobodan dan na parketu. Igrao sam za njih, klub. I za sebe" - riječi su košarkaškog Mocarta - Dražena Petrovića.
Te riječi zvuče strano i daleko za čelnike saveza, jer je to jedan od branika njihove moći. Ipak, jedan sporedni Luka Pavićević bi trebao da se prisjeti šta znače odgovornost i ljubav navijača i da Jugoplastika nije tolerisala suviše slabih dana kada je bila prvak Evrope.
Spas crnogorske košarke je u stvaranju amaterske lige, gdje bi ekipe bile vezane za fakultete, kao u Americi. Profesionalna liga je skupa i neisplativa. Uslijed ulaganja u obrazovanje i sport, kompanije bi imale poreske olakšice. Model je spasonosan i teoretski moguć nakon neophodne detajkunizacije, sloma inflacije struke i koncepta "hleba i igara ". U međuvremenu, navijači neka prate Teodosića, Bjelicu, Teletovića, dva Bogdanovića, Vučevića, Mirotića i druge, i vidjeće obrise bivše lige i ex-YU drim tima.
Bonus video:
