Neće da komentariše? Bojim se i da nema što, zapravo. Stvar je jasna. Ali, sudeći po "postavljenoj odbrani" ovaj ima sve kvalitete potrebne za uspon tamo gdje je.
Jer, afera sa plagijatom možda će diskvalifikovati njegovu naučnu karijeru, ali sada postaje zlata vrijedan kadar vladajuće partije - ima ga se zbog čega ucjenjivati, pokazao je da se lako izbori sa "logikom obraza", dokazao je da je na sve spreman... Uzdanica, nema sumnje.
Jeste ovo doba prevaranata, ali, uvijek zapanji način na koji (partijski) ljudi reaguju. Opekao se nedavno i srpski premijer Vučić, kad se ispostavilo da je njegov bliski saradnik, po svemu sudeći, takođe plagijator.
Pokušao je da ga odbrani formulacijom da nikad nije čuo gluplje obrazloženje o plagijatu, ili tako nekako. Ako je tačno, nema "glupog", pa ni "najglupljeg" obrazloženja o plagijatu. Glupo je, zapravo, to što rade - plagijatori. Ali, zašto to rade? Da li se iza toga poriva krije uvjerenje da su svi drugi budale, "nema šanse" da provale... Jeste ponižavanje nauke, u svakom slučaju.
Nekoliko afera sa plagijatom u Srbiji pokrenuto je zahvaljujući grupi ozbiljnih naučnika iz Srbije koji žive i rade u Engleskoj, i koji su analizirali neke od doktorata političara. Zaista je zanimljivo kad, najednom, na svim tim privatnim univerzitetima, čitava jedna politička pseudo elita poželi - i dobije - doktorate. Sasvim - nušićevski (“Dr”).
Tamo negdje, krajem sedamdesetih u Crnoj Gori je buknula afera oko disertacije jednog sociologa koji se bavio slobodnim vremenom. Omladinski časopis je objavio analizu koja je pokazala da je ugledni doktor - prepisivač.
Ipak, da optužbe o plagijatu mogu biti i način da se neko ideološki ili književno diskvalifikuje dokaz je najveća književna polemika iz doba SFRJ. Tada je čitava jedna književna čaršija krenula u "likvidaciju" velikog pisca sa optužbama da je - plagijator.
Gadost jedne epohe isplivala je kao kanalizacija u primorskom mjestu kad počnu kiše. Naravno, riječ je o Kišovoj Grobnici za Borisa Davidoviča, i malograđanskoj reakciji na jednu novu i drugačiju poetiku. Zahvaljujući toj aferi dobili smo čudesnu knjigu Čas anatomije, najdostojanstveniju odbranu književnosti koja je viđena na ovim prostorima. Duhovito, majstorski napisano: groznica u Klubu književnika, Bule najavljuje dolazak stručnjaka koji donosi (konačne) dokaze. Materijal za paklenu fenomenologiju književne čaršije.
To je bilo drugo vrijeme - čini se da je ekstaza novih tehnologija u značajnoj mjeri “olakšala” posao plagijatorima, ali, na svu sreću, i “lovcima” na plagijate. Rekosmo - ovo jeste doba prevaranata. Ali, ono što je komično, a svjedoči o jednu vrstu snižavanja kriterija, čak i kad je riječ o plagijatorima, je to što je ovaj aktuelni plagijator preferirao novinske tekstove i partijska saopštenja, i ne trudeći se da makar “izvori” budu iz klasičnog naučnog registra.
Neko će reći da je ironično to što nosi prezime koje su nosili neki od vrlo uglednih naučnika i doktora - u rasponu od književnosti do tehničkih nauka. Srećom da naši plagijatori ne znaju za suptilno dovođenje u pitanje autorstva kao takvog, od Rolan Barta do naših dana - smrt autora i slično... Ili, čarobnu Borhesovu igrariju u priči “Pjer Menar, pisac Kihota”.
Borhesov Pjer Menar u dvadesetom vijeku objavljuje nešto više od dva poglavlja Don Kihota kao svoj tekst. Borhes istražuje u kojoj mjeri kontekst mijenja tekst, odnosno koliko je čitalac, kao znalac konteksta jedini i konačni tvorac teksta.
Zato je uzet Don Kihot, najvažnija naracija španskog jezika. Da Crnogorci znaju za Borhesovog Menara, moguće da bi svako malo neko objavljivao pod svojim imenom “Gorski vijenac”, ili “Primjere čojstva i junaštva”. I - vjerovatno bi dobili pare od ministarstva kulture da štampaju takve knjige...
Bonus video:
