Na početku Hladnog rata, u Sjedinjenim Američkim Državama vodila se intenzivna debata između onih koji su htjeli da suzbiju komunizam i onih koji su htjeli da ga potisnu. Da li je bilo dovoljno utvrditi granice sovjetskim ambicijama ili je bio potreban agresivniji stav koji je ponekad opisivan kao „dodatno suzbijanje“?
Čini se da su nedavne razmirice između predsjednika SAD Baraka Obame i njegove bivše državne sekretarke (i moguće nasljednice) Hilari Klinton oživjele tu debatu. Ali, da li je ona korisna danas, kada se Zapad suočava sa višestrukim izazovima Islamske države na Bliskom istoku i revizionističke Rusije? Jesu li zapadni lideri u pravu kada smatraju da su ova dva izazova različita i da je u slučaju Rusije biti dovoljno suzbijanje, dok je u slučaju Islamske države apsolutno neophodno potiskivanje?
Zapadu je Rusija potrebna isto onoliko koliko je Zapad potreban Rusiji, dok nikome (u najmanju ruku) ne treba hram islamskih fanatika u srcu Bliskog istoka. Zato se Rusija mora ubijediti da promijeni kurs kombinacijom ekonomskih sankcija, strateškog jedinstva i diplomatskog angažovanja; nasuprot tome, ambicije Islamske države se ne mogu suzbiti, te se zato moraju ugušiti.
Međutim, Zapad mora da preispita svoju strategiju jer ova dva izazova nisu u potpunosti različita. Da je Obama uspio da uspostavi svoju „crvenu liniju“ u vezi sa hemijskim naoružanjem u Siriji prije godinu, ruski predsjednik Vladimir Putin vjerovatno ne bi bio toliko odvažan kao što je bio u Ukrajini. Isto tako, pomaganje Kurdima da se suprotstave Islamskoj državi bi moglo da pošalje pravu poruku Kremlju.
Suprotstavljanje ovom dvostrukom izazovu pretpostavlja kombinaciju dugoročnog, koordinisanog strateškog razmišljanja i pedagoške vještine. Lideri moraju da objasne i razjasne. Reći „Ne pravide gluposti“, kao što je Obama nedavno rekao u intervjuu za Njujork tajms, nije dovoljno, s obzirom na složenost, hitnost i razmjere prijetnji sa kojima se suočavaju SAD i Zapad.
Jednostavnost Hladnog rata nije zahtijevala mnogo objašnjavanja. Zapad je imao samo jednog protivnika i obje strane su shvatale pravila igre (odnosno, logiku ravnoteže terora). Povrh svega, „sovjetski um“ je bilo relativno lako dešifrovati.
Složenost današnjih izazova ne sastoji se samo u tome što ih ima više, nego i u tome što je teško razumjeti „džihadistički um“. Naravno, neko može reći da je san Islamske države o obnovi sunitskog kalifata zastario koliko i Putinove neoimperijalističke ambicije. Neko može reći kako i Putin i Islamska država veliki dio svoje snage crpe iz slabosti Zapada, naročito iz njegovog neuspjeha da uspostavi jasna i kredibilna ograničenja njihovim akcijama.
Međutim, ako su Putin i Islamska država izvukli korist od zapadne konfuzije, oklijevanja i podjela oko suočavanja sa njima, oni nisu samo naizgled opasni. Da jesu, Zapad bi samo trebalo da sačeka da se njegovi protivnici slome pod težinom sopstvenih kontradiktornosti: ruskog precjenjivanja svojih sredstava i, u slučaju Islamske države, posljedica njihovog užasno okrutnog ponašanja.
Ovaj scenario u najboljem slučaju djeluje optimistično. Iako je Islamska država neko kome se može odolijevati, ona predstavlja mnogo veći izazov nego što je Al Kaida ikad bila. Ona je sebi postavila konkretan teritorijalni cilj i ima obilna finansijska sredstva, sofisticirano oružje i izuzetno kompetentnu vojnu komandu. Istovremeno, bilo bi jednako opasno precjenjivati sposobnosti Islamske države danas, kao što je bilo opasno podcjenjivati ih juče.
Ista logika važi i za Putinovu Rusiju. Aneksija Krima predstavljala je brz, dobro izveden potez, ali ista taktika ne funkcioniše u složenijem kontekstu istočne Ukrajine. Osvajajući Krim onako kako je to uradila, Rusija je možda izgubila Ukrajinu.
U svojom klasiku „Strategija: Indirektan pristup“, B. H. Lidel Hart, razmišljajući o svojim iskustvima iz Prvi svjetskog rata, insistira na tome da je direktni napad na neprijatelja u rovu ludost. „Strateški je“, kako on tvrdi, „najduži okolni put često i najkraći put do cilja“.
Danas bi Lidel Hart vjerovatno ohrabrivao Zapad da svoje napore koncentriše na pomoć kurdskim borcima na Bliskom istoku i pomoć ukrajinskoj vladi u Istočnoj Evropi. Taj dvostruki napor trebalo bi obavljati bez idealizovanja ovih partnera. Oni nisu „dobri“ prosto zato što ih Zapad podržava; ali su, u svakom slučaju, beskrajno bolji od snaga kojima se suprotstavljaju.
Bilo da se suzbija ili potiskuje, pravila igre bi trebalo da budu jasna. Postavljanjem ograničenja „njima“, Zapad će definisati - sa novopronađenom jasnoćom - ko je i šta je.
Bonus video:
