Recimo, ministar odbrane trijumfalno saopšti da je crnogorska vojna industrija, pod mudrim vođstvom DPS-a, osvojila složenu tehnologiju proizvodnje - luka i strijele. Ili, zamislite nekog od ministara kako objavljuje da država pravi gigantski korak naprijed u industriji time što osniva fabriku (Greenfield investicija) za proizvodnju i montažu - konjskih zaprega. Ali, koliko god bila jasna humorna intonacija u prethodnim (na sreću samo hipotetičkim) slučajevima, zar se u sve to savršeno ne uklapa ministar poljoprivrede koji otvara bistijernu sagrađenu prije šest decenija, i još, besramno to predstavlja kao veliki posao, veliku “radnu pobjedu”, sa onom intonacijom - Evo vidite, neko radi, a neko samo priča... Što radi? Krpi bistijerne po Crnoj Gori? Neupućen čovjek bi pomislio da je ministar prije šezdeset godina svojski radio na ovoj bistijerni...
U zemlji u kojoj su mogući ministri koji trijumfalno otvaraju prastare bistijerne, savršeno su mogući i duhovnici čija se duhovnost najprije uklapa u duh srednjovjekovne inkvizicije. Uzaludno je čuditi se “duhovnicima” koji su od svakog duha (uključujući i onaj Sveti) daleko koliko i bistijerna od modernog vodovoda.
Priča o svešteniku koji je zabranio porodici umrlog da donira njegovo srce, jedna je od važnih priča našeg vremena i o našem vremenu.
Karikaturalni duhovnik je zabrinut da bi neko kršten mogao dobiti srce nevjernika? Šalite li se? A, naravno, za sve su krivi masoni, svjetska vlada i Jevreji? Onda se, s vremena na vrijeme, čudimo količini fašizma u domaćem javnom diskursu.
I sama SPC se na određen način distancira od ovakvih mračnih glasova. Ali, jednako se ima utisak da se ne uznemirava pretjerano zbog toga. Ovih dana srpski mediji su pisali o zilotskim kampovima po Srbiji, gdje se mladi obučavaju čak i oružju. Ovaj bi se duhovnik (bez srca) vjerovatno sjajno uklopio u takve religijske poglede. Problem je što dobar dio pastve ima više razumijevanja za ovakve budalaštine, nego li za zvanične crkvene stavove, posebno kada su oni univerzalno prihvatljivi i moralno nesporni.
Najbizarniji detalj u cijeloj priči je fudbaler koji se oglasio da brani duhovnika, zamjerajući što se ne piše pozitivno o njemu. Zašto je odbrana fudbalera neobična? Čovjek je, naime, svojevremeno, bio jedan od fudbalera koji je najviše obećavao ne samo kada je riječ o crnogorskom kontekstu već i šire. Ali, otkako je postao korisnik usluga ovoga “duhovnika” i veliki vjernik, on zapravo i nije više fudbaler. Ne postoji na fudbalskoj mapi Evrope. Nema više tima čak i na egzotičnijim lokacijama koji je zainteresovan za njega. I očito ne shvata gdje je njegov problem. Doduše, takav “duhovnik” bi vjerovatno uništio i Kristijana Ronalda, ako bi ovaj bio dovoljno glup da mu povjeruje...
Imati srce (čuka, herc), u žargonskom ključu znači dvije stvari - imati hrabrosti, ali i imati saosjećanja. Za izlazak iz pakla ovakvog mišljenja potrebna je lična hrabrost, a sve ostalo pokriva saosjećanje. Glas iz tame srednjeg vijeka koji smo čuli pokušava da zaustavi važne promjene u jednom društvu. Ljudi su sve više svjesni ispravnosti donatorstva organa, pa im treba, s vremena na vrijeme, pustiti kakvu “vješticu” da ih isprepada.
Tu su, u susjedstvu ministra i “duhovnika”, u sličnim registrima modernosti i odvažnosti i političari koji “nemaju srca” (nemaju hrabrosti) da razvlaste vladajuću partiju. Mora da i oni imaju nekog “duhovnika” koji pazi da im srca ne postanu jeretička. A vidjeće što znači “nemati srca” (nemati milosti) kad budu plaćali cijenu za sadašnju pamet.
Kakva duhovnost i kakvi bakrači. Neki ljudi naprosto - nemaju srca. Umjesto alefa životnog ritma, tamo se nalazi “srce tame”. One najgušće...
Bonus video:
