Na skoro svim skupovima prevodilaca jedna od tema jeste da li je moguće prevoditi poeziju, odnosno da li je to uzaludan posao. Poezija je ritam, emocija i zvuk smješteni u slova, simboli koji odjekuju, stoga je jako teško pronaći prije svega prevodioca koji može i umije da prevodi poeziju. Nije neophodno samo znanje, već iskustvo i „poznavanje smisla“, jer poezija jeste smisao, neki tvde čak smisao Svega.
Cijela Crna Gora jeste jedna pjesma, ispjevana, ali ne i zapisana. Od Vladimira i Kosare, preko epa, Njegoša, sve do današnjice koja može biti ispisana samo kao satira. Mala zemlja navikla se dugo na velike lomove i događaje, pa sad pati od zapostavljenosti i trudi se da vrijeme nadoknadi uzaludnom borbom, i sve se svodi na samobitnost.
Kurd, vlasnik divljeg parkinga u gradu od preko dvadeset miliona ljudi me nije razumio šta govorim. Ni ja njega nisam razumio, naravno. On je prinio telefon ustima i nešto izgovorio na „njegovom jeziku“, i zatim mi pružio telefon, a gospođa-glas-mašina je progovorila na engleskom. Cijena parkinga je bila posrijedi. Napreduju mašine za prevođenje. To izgleda može da se prevede. I svi prevodioci ugovora i izvoda iz matične knjige rođenih smatraju sebe prevodiocima, prevodioci čuvenih poglavlja o pristupanju EU sebe smatraju ekspertima kao i oni što prevode uputstva za pegle i ljekove. Njih će vjerovatno nekad zamijeniti mašine, jer većina njih već jesu postali obične mašine za drobljenje ugovora, provodnik za jezike. Fabrikovani su. Za svoj posao oni su odlično plaćeni, ali su minorni u odnosu na Kolju Mićevića koji je imao hiljadu verzija prve strofe pjesme Fransoa Vijona. Ja, Fransoa. Majstor.
Kolja Mićević je između ostalog prevodio Dantea i Fransoa Vijona. Trudio se da učini naizgled nemoguće pa da pronađe rješenja, da od ničega napravi nešto, da savršene pjesnike oživi na naš način.
Vodio sam Britance na Lovćen. Dok smo putovali od Tivta ka Njegušima, bili su oduševljeni pogledom i zgroženi količinom smeća pored puta. Iako sam i ja alergičan na smeće, prestao sam da primjećujem limenke i flaše pored puta. Valjda mi „bodu oči“ samo veće deponije i šut. Oguglao sam.
Na Lovćenu mi se desila blokada kad sam pomislio da im objasnim nešto o Njegošu. Ko je taj čovjek, da li je čovjek ili mora biti čovjek, ili je vladika, il' pak pjesnik, i kako to da „na Lovćenu Njegoš spava“. To bi značilo da nije umro, da je za sve nas i dalje živ. Opet poezija. Koliko bi ih tek zbunio sa nedoumicama oko toga čija je on najmudrija glava.
Dok sam ja razmišljao kako da im objasnim Njegoša pitali su me što mi izvozimo. Ništa, rekao sam im. Pitali su me opet misleći da se šalim, ali su dobili isti odgovor. Povratak u realnost, ne izvozimo ništa. Pitali su da li imamo svoju autoidustriju, i iskreno sam se na glas nasmijao. Ništa. Možemo samo da izvozimo istoriju onima kojima je dosadno i da tvrdimo da je imamo više nego svi ostali zajedno.
U okolini Širokara, na preko dvije hiljade metara nadmorske visine, u predivnoj zabiti gdje mogu da se snimaju svi sledeći nastavci Gospodara prstenova, pored puta nalazi se spomenik, a na njemu piše:
„Ovdje 1908. godine na vjeru pogibe
ĐURO STANKA LUKINA
Krvniku presudiše braća Laković“.
Stranci su me pitali da im prevedem šta to znači i otkud spomenik tu. Ništa nisam znao da im kažem, zato jer je neprevodivo. Kako mogu da im objasnim što znači „na vjeru“. Koju težinu ima glagolski oblik „pogibe“ i kako to da poginulom nema prezimena već je obilježen svojim i imenom oca i đeda. Ko je krvnik i koliko je zvučna ta riječ. Koliko je bilo braće Laković i na koji način su presudili krvniku. Opet teška riječ, neprevodiva.
Taj spomenik je poezija. Dokaz neprevodivosti.
Onaj ko se bude usudio da prevodi „nas“ imaće posla i nikad mu se neće isplatiti. Siguran sam da će se naći neko ko će nekad taj posao započeti, a teško da će ga ikad završiti jer smo zamrsili našu priču i istoriju toliko da je ni mi ne razumijemo.
Ostaje nam samo da ćutimo kad nas neko pita da im sebe objasnimo. Tako ćemo izgledati mudro i mistično. „Ne razumijete vi to“ je čak ignorantski i uobraženo, ali je bolje nego nekome otvoriti prozor u provaliju u kojoj provodimo vjekove. Valjda i to spada u poeziju.
Bonus video:
