“Postoji li negdje manje zemlje sa više lažova i lažnih patriota od Crne Gore? Ne postoji.” Platon
Zvao sam nedavno Junga da mi protumači snove, jer sam nekoliko noći zaredom imao košmare. Sanjam tako Obrada Miša Stanišića kako nosi oklop sa crnogorskim grbom na prsima.
U desnoj ruci mu štit sa fotografijom ženske rukometne reprezentacije, a u lijevoj mač kojim sječe izvidničku jedinicu državnih neprijatelja. Iza njega, na konjima poređani članovi Dukljanske akademije nauka, sa nekoliko starih(!) liberala i članova mladih DPS-a. Svi u crvenom. I svi u glas pjevaju “e viva, e viva Montenegro”, bodre Miša, koji liči na fantastičnog Rolanda. Isukali su mačeve.
Čekaju da stigne glavnina neprijateljske vojske pa da razjareno krenu na one koji ne vole Crnu Goru. Sve se zbiva pod Lovćenom, na širokim Ivanovim koritima. Miško Vuković je vješto uspio da zaobiđe neprijatelje, i probije se do mauzoleja da spriječi njegovo rušenje.
Izgledao je poput nekog Spartanca. Međutim, negdje u zenitu borbe sa izvidnicom, Mišov konj (kojeg mu je nabavio Milutin Simović) biva ranjen, spotiče se i Viteza izbaca iz sjedla. Jadni Mišo, tako katapultiran, nabode se na neprijateljsko koplje… i dade život za Crnu Goru. Lik njegovog ubice ne prepoznah odmah.
Na glavi mu je šljem. Skida ga. Pa to je Aleksa Bečić. Četnik. On podiže srpsku zastavu sa 4C i vraća je barjaktaru Dritanu Abazoviću. Njima pritrčavaju Žarko Rakčević, Balša Brković, Milan Popović, Miodrag Lekić, Džavid Šabović, svi sa bradama i šajkačama.
Gaze zarobljenu crnogorsku zastavu, pale je i započinju sa pjesmom “Od planina pa do mora, biće opet srpska Crna Gora”. Sve ovo iznervira Crnogorce. Njihov šef generalštaba, sa vaterpolo kapicom, Andrija Popović, naredi juriš. Zapodjenu armagedonska bitka, do istrebljenja.
Srbi su mnogo jači. Kolju i ubijaju iz strasti. Crnogorci ne mogu da se snađu, nema nigdje Ranka Krivokapića. Izdadoše ga i pobjegoše Raško i Vujica. Kao Branković na Kosovu.
Za tri sata, sva Ivanova korita bijahu crvena od crne gore krvi. Svi su pali. Čini mi se da je za domovinu potonji pao Zoran Jelić. Pade i Lovćen. Miško ne izdrža. Ubio ga je po zlu čuveni četnik Božidar Ivanović. Sve crnogorsko nestade, zaleleka duh predaka, utrije se i spomen na jedan narod. Sve…
Ovdje me Karl prekide i začuđeno upita: nigdje Ranka, je li moguće? Ali reče da ne brinem. Objasnih mu da strepim za Crnu Goru, i za tekovine 21. maja, i za zastavu, i simbole, i za identitet, i jezik, i za himnu. Rekoh da ne brinem za siromaštvo, korupciju, kriminal, ubistva novinara, već da mi je važna samo Država.
Zamolio je da budem strpljiv par dana, jer je zauzet tumačenjem još jednog crnogorskog sna (mislim da je pominjao ružne snove Amfilohija Radovića, nijesam siguran). Obećao je da će pisati na fejsbuku i rastumačiti simbole snoviđenja, kako bih otkrio što moj alter ego želi da mi prenese. Evo ovo mi je stiglo:
“Ono što tvoj san konceptualizuje, jedan od osnovnih problema današnje crnogorske zbilje - lažni patriotizam. On se rodio na plimi populizma, onog trenutka kada je vladajuća stranka oko sebe okupila frigidne intelektualce i zajedno sa njima napravila fasadu, koju možemo krstiti kao “tekovine 21. maja”.
Taj neopatriotizam nije ništa drugo do prikrivanje pljačke državnog atara. Neopatrioti su obični lešinari, koji kupe ostatke mesa sa oglođane narodne kosti, kada njihovi nadređeni završe sa objedom. Država, Država, interes Države - predstavlja efemernu floskulu, kako bi elita na vlasti zaštitila svoje korito.
Pa sjeti se anegote iz poslijeratne Podgorice koju si mi pričao, kada je onaj proslavljeni partizan punih jedanaest godina (ako se dobro sjećam), ulazio po prodavnicama i uzimao što mu je volja, a ne htio da plati, pravdajući se riječima: “Ne možeš meni da naplatiš, da ti mene nije bilo ne bi danas imao ovu prodavnicu. Ja sam se borio za ovu DRŽAVU!”
I što se desilo sa njim? Kada su mu leđa iz Udbe pošla u penziju, on je raskinuo sa svojom praksom, jer nije imao ko da ga štiti. E to je najbolja slika crnogorskih patriota. Ližu se sa vlastima, laju i lijepe etikete neistomišljenicima, a za to dobijaju dobre apanaže.
Mada je i njihov diskurs opskuran, ne koriste činjenice, već demagogiju. Njihovo pojanje je romantičarsko, epsko, deseteračko. Pljačkaško. Vi živite u prošlosti. Nema priče o prošlosti, sve se zaustavilo, a formulacija izmiče vremenu, jer prošlost je s onu stranu istorije.
Njihova melodija burgija svijest tvojih sunarodnika, zagađuje je i truli. Sve to polako proizvodi opadanje intelekta, pa prosječan crnogorski nastrojen mozak mijenja teze i pravi grešku u logičkom rasuđavanju, jer zaključuje: “Vlast = Država” & “Kritičar vlasti = neprijatelj države”.
Patriotizam je kod vas, od osjećaja prerastao u profitabilnu profesiju. Dok god budete nasijedali na njihovu zamku da identitet crpite iz osjećaja ugroženosti od strane nekog drugog, drugačijeg, bićete desenzitizirani na sopstvena nedjela, jer, zaboga, po toj filozofiji, vi ste žrtve i vi se samo branite. Ne ide to. Propovjednici patriotizma vas zamajavaju potencijalnom opasnosti od Srbije, svaki put kada je vaša zemlja na ivici ekonomskog sloma ili kad je vlast u opasnosti.
Pa pazi samo kako su vaši glavni protagonisti patriotizma paradokslani sami po sebi: jedan vaš književnik, koji bi trebao da bude avangardan, boji se smjene vlasti; vaš začetnik neoliberalne misli u Crnoj Gori, bivši je marksista; predsjednik države ne poštuje himnu; najpoznatiji istoričar je pravnik; a stari(!) liberali su u DPS-u.
Uvijek kada govorim o crnogorskim patriotama i borcima za “pravednu, časnu, slobodnu, evropsku” domovinu, sjetim se Džonsona koji je još u 18. vijeku patriotizam okarakterisao kao “posljednje utočište hulja”, ali i Ambrouza Birsa koji je vijek kasnije rekao “patriotizam je prvo utočište hulja, uz dužno poštovanje za mog prethodnika.” Izgleda da su se u Crnoj Gori prve i posljednje hulje dogovorile da budu patriote.“
I tako shvatih suštinu svoje podsvijesti. Crna Gora nije ugrožena od Srba, opozicije i slobodnih intelektualaca, već od samoproklamovanih patriota. Izgleda da je patriota onaj koji ne zvoni da je patriota. Već radi. Za kraj bih ostavio poznatu sentenciju njemačkog filosofa Imanuela Kanta: „Nema većih DPS-ovaca od starih(!) liberala“.
Bonus video:
