Petak je, prvi avgust, usred rahle užurbane kolone, među autima stranih registracija, vozim se na more. Ostajemo samo dva dana vikenda, a ja se sjećam prvoga avgusta od prije tačno trideset godina, bila je srijeda, i ja sam isto ovako putovao prema moru. Samo što je grad iz kojeg sam pošao bio drugi, i nisam išao na dva dana nego na petnaest mjeseci. Prije ponoći, prvoga avgusta 1984, morao sam se javiti u Uble, na otoku Lastovu, na odsluženje vojnoga roka. (...)
Prije trideset godina na more su putovali svi. Ljudi bosanskih, srbijanskih, vojvođanskih registarskih tablica jatili su se oko Bugojna i Donjeg Vakufa, zastajali po krajputaškim birtijama da rashlade svoja vrela čela, sigurni u sebe jer znaju kamo idu, jer su svoji na svome i ništa im se loše ne može dogoditi. Među njima, plahovitiji, nesigurni u staze i bogaze i davno probijene turske drumove, pomiješani s domaćima, putovali su Nijemci, Čehoslovaci, Madžari, Poljaci. Nije davno bio Drugi svjetski rat, neki od turista sjećali su se ovih šuma. Ali prvog avgusta 1984, usred turističkih migracija, dok sam, najsamiji na svijetu, išao u vojsku, činilo se da je rat daleko od nas, na Bliskom istoku, u Gazi i u Libanonu, a nama ostaju samo herojska sjećanja i jedna u nizu sjajnih turističkih sezona.
Danas je drukčije. Domaći rijetko idu na more. A i pojam domaćih dramatično se suzio i sveo na Zagreb i širu okolicu. Svi drugi su stranci, Srbi i Bosanci. A oni, ako im je još ostalo novca, putuju danas na gostoljubivija mora, u Crnu Goru, Tursku, Grčku.
Više nema ni Nijemaca koji bi se sjećali ovih šuma iz 1943. Turizam se pretvorio u nacionalnu mistiku, u transcendentalno, zaumno dozivanje bogatih stranaca, da dođu i ostave nam svoje novčanike, crne ili barem zlatne kreditne kartice; na turizam se svela nacionalna ekonomija, pa se kao najstrašnije od svih strašnih pitanja nad glavama Hrvata, kao prorokov glas nad kamenom pustinjom, uzdiže ovo: a šta ako gosti jednom ne dođu? Šta ako jednoga prvog avgusta na hrvatskim cestama nikoga ne bude? Nije to pitanje na koje bi se odgovaralo među ljudima, u širem društvu ili na televiziji, kod Đure Tomljenovića. To je pitanje koje danas stoji između Hrvata i dragoga Boga. Gospod Bog je, a ne nekakva ženskica, direktor Hrvatske turističke zajednice. On je, a ne onaj nekakav Lorencin, Milanoviću jedini prihvatljiv član jedine preostale antifašističke stranke u Hrvatskoj, nadležan za sudbinu hrvatskoga turizma.
Nama trebaju bogati gosti. Mi smo za elitni, a ne za masovni turizam. Čuju se već dvadesetak godina vlahušići i karavlahušići, lokalni primorski šerifi i domoljubni razbojnici, doktori turizma i vlasnici apartmana s balkonima bez ograde i stepeništima koja vode prema nedograđenom trećem katu, pokazujući otvoreni prezir prema svim tim istočnoeuropskim siromasima koji su prije trideset godina dolazili ljetovati u Dalmaciju. (...)
Bio sam dijete, pet ili šest godina sam mogao imati kada su u Dalmaciju dolazili Madžari i Čehoslovaci s gepecima punim robe, koju bi u dva dana rasprodali i tako dolazili do novaca za svoja ljetovanja. Donosili su dječju robu, sovjetske fotoaparate i ručne satove, lažne samovare, čajnike, pokućstvo i praški porculan. Madžarima je bilo teže, njihova roba je zbog nečega bila slabija nego čehoslovačka, a nisu imali ni tih famoznih satova i fotoaparata. I tako jednoga ovakvog kolovoza, možda baš sudbonosne 1971, kada je Hajduk nakon duge stanke postao prvak, neki Madžar, zovimo ga Janoš, ostao je sa svojim starim „vartburgom” nasred mjesne rive, praznog rezervoara i bez dinara u džepu. Samo mu je gepek bio pun neprodane robe.
Očajan, ušao u u prvu kuću. Ponudio je dječje zimske džempere, u zamjenu za novca koliko bi mu bilo dosta za benzin do Pečuja. Za to vrijeme tužna žena, zovimo je Roža, sa svoje je dvoje djece sjedila u autu i čekala. Bili su tako dekintirani da se nisu usuđivali ni zagaziti na dalmatinski asfalt.
Žena na čija je vrata pokucao zvala se Matija. Baba Matija. Jedva joj je objasnio što hoće, a ona, kada je shvatila, samo što ju nije kolpalo. Pozvala je šjor Franu, koji je uza sve druge jezike govorio i madžarski, da Janošu iznese ovakvu ponudu: ostat će deset dana u sobi s kupaonicom, bez posebnog ulaza, i ako za to vrijeme skupi novac za benzin, dobro je, a ako ne skupi, pozajmit će mu ona, a Janoš će vratiti sljedeće godine. (...)
Ne znam kako se završila priča s Madžarom koji nije prodao ništa, pa nije imao novca ni za ljetovanje, ni za benzin da se vrati kući. Ali babi Matiji je, to znam, dobro išlo s izdavanjem soba. I njoj i njezinima. Bilo je to vrijeme elitnoga turizma, imalo se pa se moglo. Babe u crnini, stare partizanke, dobro su znale što je turistički marketing. Treba ljude navesti da te vole, uvjeriti ih da i ti njih voliš. Ništa drugo.
Bonus video:
