Najveći gubitnik je onaj koji ne zna kad je pobijedio. Te rečenice (iz jednog sjajnog filma) sjetio sam se ovih dana povodom tzv. raspleta političke situacije u Podgorici, ali i drugdje. Zar je zaista moguće da ozbiljni ljudi ne shvataju što im je činiti? Koja je to vrsta straha? Što porađa njihov strah? To što dobro poznaju one kojima se suprotstavljaju? Ili što dobro poznaju sebe? O čemu se radi? Zar nije - sve jasno.
Premijer je u nekom od nadahnutih nastupa sve ovo nazvao galimatijasom. Objavljujući da nije strašno i ako njegova partija ode u opoziciju. Ali su se, uprkos takvoj retorici, podigle sve odbrambene postrojbe.
Uzgred - galimatijas ili galimatijaš (franc.), označava jezički haos, zbrkane riječi, besmislicu; izraz je, kako navode rječnici, nastao prema slučaju zamjene padeža u nekom starom francuskom pravnom spisu gdje je umjesto gallus Mathiae - Matijin pijetao, pisalo galli Mathias - pijetlov Matija. Kao da, naprimjer, za nekoga, umjesto Milov poltron, napišete poltronov Milo, tako nekako... Kao profesor francuskog Bogojević bi mu ovo mogao lijepo objasniti. Dok bude očekivao podršku i od njega.
Kako se god raspleo ovaj galimatijas, pažnju zaslužuje aktuelna kampanja u režimskim medijima. Ponovo u dvorskim biltenima sve vrvi od intervjua i poruka “starih članova SDP”. Da ostanemo u zoni izraza “galimatijas”, oslušnimo ove medijske “pijetlove”.
A evo kakvi su to “stari članovi”. Jedan od onih koji su tako najavljeni objašnjava da SDP više neće biti njegova partija ako uđe u bilo kakav dogovor sa opozicijom, pa kaže - Za razliku od mog lidera Ranka Krivokapića, Đukanović je od početka dosljedan u borbi za nezavisnu Crnu Goru. Kako molim? Kad je počela borba za Crnu Goru? Godine 1997-8? Neće biti. Tada se “priključio” Đukanović, ali ta borba je počela mnogo ranije, makar od 1990-91. Ili čak od kraja osamdesetih, ako oslušnete usamljene glasove prvih pijetlova. (To su oni koji, makar po poslovici, završe u loncu.) Pa kako je to lider DPS-a “od početka za Crnu Goru”. Ko je bio ključni neprijatelj ideje nezavisne i slobodne Crne Gore u periodu do 1997? Đukanović. Gdje je za to vrijeme bio “nedosljedni” Krivokapić? Što je potrebno da se ovako vidi stvarnost? Možda odsustvo stida. Ili svete moći pamćenja.
Uostalom, Đukanović sada u Podgorici “plaća” cijenu svoje bezrezervne podrške Mugoši. I kada je ovaj činio svinjarije zbog kojih bi čak i u polunormalnoj državi odmah morao podnijeti ostavku. Svaki put u takvim situacijama Đukanović je do kraja stao uz Mugošu. Dokazujući time da nema psihologiju državnika - bilo kakvo vaganje interesa zajednice nalagalo je trenutno uklanjanje toga zaslužnog humaniste (kako ga vide slijepi), i državnik bi to uradio. Ono što je uradio Đukanović (zaštita svoga čovjeka po svaku cijenu, po mehanizmu - što je prestup veći podrška je snažnija), više svjedoči psihologiju kakvog “dona” ili “kuma”. To su persone koje uglavnom nemaju nikakve obaveze prema javnosti, zajednici i moralu. Samo prema svojim ljudima. Time što je odabrao taj modus - Đukanović je jasno rekao ko je. I sad nema da kuka. Žanje što je posijao.
Ipak, posebno otužan osjećaj izaziva kad vidite omanju četu od jedanaest DANU akademika, koji takođe vape - ne nazad u devedesete? A kako oni vide put prema devedesetima? Ako neko sruši Mila, to je put u devedesete. Ko je u Crnoj Gori bio apsolutni “gospodar devedesetih”? Đukanović, naravno. Pa što to vide ovi akademici? Ne vide ništa. I to im je izgleda najvažniji kvalitet. Ili bar - najcjenjeniji kod aktuelne vlasti.
Današnja politička jednačina ovdje je vrlo jednostavna: ili će propasti Đukanović ili će propasti Crna Gora. Akademici su lasno odabrali: njih Crna Gora ne zanima.
Bonus video:
