Kada sam u kolumni objavljenoj nakon majskih izbora napisao, humorno “prorokovao” da će Ranko Krivokapić, računajući na njegovu sklonost velikim gestovima i svijetlim datumima iz istorije, odluku o koalicionom partneru vjerovatno saopštiti 13. jula - mislio sam da je riječ o pretjerivanju koje vam dozvoljava satirična intonacija kolumne.
Taj dan - 13. jul - tada je djelovao nepojmljivo daleko, pazite, još nije bilo ni počelo svjetsko prvenstvo, a 13. je bio određen za dan igranja finalne utakmice.
Rekoh sebi tada - Pretjeruješ, sigurno neće biti potrebno toliko vremena, čak ni SDP-u, ali, ispostavilo se da hiperbole ovdje olako postaju gola stvarnost.
Naravno, to je vrlo nevesela situacija za jedno društvo - ako hiperizovanje očas bude prevaziđeno od realnosti. Evo, danas je 19. jul, šest dana je minuo Svijetli praznik, a ovdje još niko ne zna ko će vladati Podgoricom. Ili, zna? A ja se, kako bi rekao Kavafi (u veličanstvenom prevodu Slobodana Blagojevića) “priginjem ispraznim nadama”.
Transormersi i dalje čuvaju Podgoricu, ali da li će je “transformisani” sačuvati? Dio SDP-a vjeruje, utisak je, da se DPS može - transformisati u nešto drugo. (Ko se ovdje “priginje ispraznim nadama”?) Prije će ovi Baletićevi sjajni transformersi oživjeti i krenuti u svijetli boj, nego što će se to desiti.
Mora da i vama zvuči zabavno kad čujete ove “transformisane” zahtjeve SDP-a. Oni čekaju da im Milo i Sveto daju dozvolu da (“na bolje”) mijenjaju DPS? Sličnu besmislicu rijetko gdje ćete naći. To vam je kao da je neko još živom Staljinu došao sa idjom da se ukine - kult ličnosti. Ili, da vjerujete da je moguće ubijediti saudijskog kralja da svoju državu pretvori u sekularnu multikulturnu republiku.
O takvoj pameti vam je jasno - što misliti. Njihovi aktuelni, uglavnom “mitski” pregovori, imam osjećaj, liče na you tube snimke ratobornih podgoričkih djevojaka.
Samo što ovdje ne udaraju pomahnitale omladinke, već za to zaduženi specijalci. Režimski intelektualci u Crnoj Gori obožavaju da - mlate. To su Milove (nervozne) djevojke za sve.
Sve ovo oko pregovora DPS i SDP počinje da liči na nešto između “stokholmskog sindroma” i “sado-mazo žurke”. Prošlog vikenda ulovljen je aligator u Budvi. Opet je izgledalo kao neka metafora.
Da se nije na novinskim fotografijama vidio pravi pravcati aligator, doduše, vjerovatno tek pubertetlija, čovjek bi pomislio da je uhvaćen neki kriminalac sa nadimkom Aligator. Još se muvao oko Splendida. Kad postoji Ajkula, što ne bi mogao i Aligator? Ali, budvanski aligator je postao zanimljiv znak našeg vremena - niko ne zna odakle je došao, kako se obreo tu, ali nije li tako i sa mnogim “uglednim investitorima”, “svjetskim biznismenima” i sličnima. Vidio sam da je i ovaj aligator udomljen, ali, nisam pročitao da li mu je izdat i crnogorski pasoš. Zaslužio ga je više nego Žerar Depardje.
Protekle nedjelje umrla je, u dubokoj starosti, jedna od najboljih spisateljica našega doba - Južnoafrikanka Nadin Gordimer. Bila je jedna od onih koji ne dozvoljavaju da im bilo kakve datosti (boja kože, nacija, religija) određuju intelektualni stav. Borila se protiv “svojih” (upravo time, na duge staze, svojima je spasila obraz), bila jedan od najpoznatijih protivnika aparthejda.
I stoga joj, sa takvom biografijom, i takvim intelektualnim izborima valja vjerovati kada kaže: “Režimi se ne mogu mijenjati na temeljima saosjećajnosti.
Mora postojati nešto snažnije od toga.” Iako vjerujem da većina crnogorskih političara (svih boja) i ne zna ko je bila ova šarmantna i razorna dama, valjda bi to bila prava poruka i za Crnu Goru danas.
Bonus video:
