"Zašto bih se stidio" V. P. Beba
Nije Beba tikva bez korijena. Bratski je i poslovno priskočio, “institucioanalno i vaninstitucionalno” - da pripomogne poslenicima, posvećenicima, ovdašnjim domoljubima - čuvarima poštenja, mladosti i vječnosti. Skromnost je njihova vrlina: jesmo grdni, priznaju, ali pogledajte ko nam je alternativa? Tek se ispilila, prepadnuta i iskorijenjena, nakon pola stoljeća jednoumlja, progona i ilegale; morali smo mi komunisti da im slivamo strah, hrabrimo i njivimo - sada smo pluralisti, Europljani - vlastodršci u okvirima formalne, izborne demokratije. Ne može se više bez opozicije, pa ju sami darujemo i upošljavamo - od Novaka do Novaka. Tako je nastala i zgodna priča da nas narod uprkos svemu voli i podržava. Kritička inteligencija, i to obojica njih - treći je negđe utekao - i pođekoji opozicionar oboriše krilaticu: izračunali su da naš “narod” teži cirka 25% glasačkog tijela. Onda je došla najpotonja (neprijateljska) ofanziva: od Mašana do afere snimak i Vanje Ćalović. Hoće reći da i to malo glasača vrbujemo i kupujemo državnim parama i povlasticama. Neka, čoče!
Kako se branio Socijalizam
Pravnim ljekovima dabogme. Boro Krivokapić u svojoj knjizi o “Bes/konačni Tito” navodi slučaj Dušana Ćetkovića, naše gore list, koji je 24. aprila 1978. rješenjem Okružnog suda u Beogradu (sudija Miodrag Jović) upućen u Ludnicu: “Ako se... ima u vidu da optuženi na glavnom pretresu izjavljuje da on kao politički protivnik… oseća potrebu da i nadalje pismenom reči nastavi borbu protiv ovakvog sistema, onda je sasvim logičan zaključak veštaka… da je optuženi duševni bolesnik…”. Nesrećni Dušan je proboravio 5 godina po zatvorskim bolnicama odakle je naposljetku pušten nakon intervencija i protesta uglednih ličnosti. Mogao je sa slobode da posmatra kako se “dogodio narod” i država podobnih, trezvenih i zdravih, buknula kao suva slama: 100.000 građana je poginulo u građanskom ratu, a dva miliona se razbježalo širom planete. Počinjeni zločini zapanjili su svjetsku, ali ne i domaću javnost i naše političare. Naprotiv, strpljivo su pripremali kadrove i narednu fazu AB revolucije.
Od Novaka Novaku - crnogorska hronika
Nema revolucije kojom bi se obnovio “narod” (plemenski duh neplemenske, posle-plemenske svijesti), koja nije težnja ka nasilju i, samim tim, ka pornografiji. Obnoviteljski prodor u pornografiju, učinio je, očekivano, narodnjak, jezički reformator, profesor, političar N.K. U svojoj opširnoj knjizi 700 stana, luksuzno izdanje, tvrdi povez, o državnom trošku (štampalo Ministarstvo prosvjete i sporta CG) prepričava posne i banalne političke sapunice penzionera sa Ivanovih korita.
Romanopisac u posljednjoj trećini knjige konačno zapada u pornografiju. Kao što je onomadne topovima oslobađao Dubrovnik. Da bi “spasijo” (profesorov pravopis) i oživio svoju beskrvnu pisaniju, čini očajnički pokušaj i “uzlet” u “mrsnu priču” i pornografsko nadahnuće. Oslanjajući se na “špijunske izvještaje”, autor nastavlja pripovijest o Njegošu, Bećkoviću i Napoleonu sa aspekta njihove tjelesne građe i opisima polnog organa. Tako profesor narodne kniževnosti vidi, zamišlja i obnavlja “narodni duh”. Ambiciozna državotvorna knjiga zanago nije dala željene rezultate; najprije će biti zbog neobjavljivanja odgovarajućih fotografija.
Revolucija, međutim, teče
Ako ste ikad pokušali da kritikujete makar sindikalnog povjerenika propale obućarske zadruge, bili ste podrvrgnuti iscrpnoj psihoanalizi. Žigosani u medijima i opsjednuti “patološkom mržnjom” prema povjereniku, predsjedniku vlade i državi. Pomenuta Vam je tetka i njeno držanje za vrijeme okupacije. Gukni, majčin sine. Pitajte akademike zašto ćute: nijesu ludi da ih potlje prikažu kako negdje vrše veliku nuždu ili zapišavaju plot u rodnom selu. Pri današnjem stanju tehnologije i špijunske službe, zaista samo ludaci mogu da trunje vodu vlastodršcima. Kad te bače na sliku bajto, ne pomaže sud - presudiće ti Kilibardin “narod”.
Bonus video:
