Puno je priče bilo oko toga da li je vijest o ne dobijanju poziva za članstvo u NATO na narednom samitu u Velsu dobra ili loša? Pokušajmo nakratko napraviti analizu slučaja u dva pravca. Prvi, da je to loše, a drugi, da je to na neki način dobro. Pa, da krenemo od ove negativnije strane, čisto da bismo završili optimistički.
Prvo, nije dobro, jer je nedobijanje poziva dokaz da nismo uspješni u reformama, odnosno da tamo gdje se najviše očekuju rezultati u vladavini prava i reformi bezbjedonosnog sektora, oni permanentno izostaju. Drugo, nije dobro što će vlast ovo pitanje i dalje da zloupotrebljava, govoreći svojim inostranim partnerima kako su jedino oni garanat koji Crnu Goru vode u NATO. Treće, nije dobro jer će im ovo pitanje služiti i kao dimna zavjesa, kako bi druga važna pitanja držala na margini, naročito ona ekonomska. Četvrto, nije dobro što poziv nije stigao sada jer je svako važno pitanje potrebno razriješiti u što je moguće kraćem roku, kako bi se energija usmjeravala i na druge izazove koje stoje pred nama.
Međutim, svaka priča ima i svoju drugu stranu, pa je stoga korektno pomenuti i neke pozitivne pouke koji se mogu čitati iz ove situacije. Dobro je što je NATO vrijednostima dao prioritet u odnosu na političku odluku, ili što bi se reklo, ovoga puta nije gledao kroz prste. Nije sporno da Crna Gora ima političku podršku i da jeste strateški interes NATO-a da se i ona nađe među članicama, ali je NATO dokazao da insistira na vidljivim rezultatima u oblasti vladavine prava, što u prevodu znači borba protiv korupcije i organizovanog kriminala. Pozitivna je poruka i to da se stavilo do znanja da vlast ne može da manipuliše sa svojim inostranim partnerima kao što to čini sa svojim građanima.
Možda zato što im ne daju plate i penzije, a možda i zato što i nemaju nikakav strah od njihove eventualne odmazde. Prosto rečeno, pročitali su ih kao pjesmicu. To nije ni teško, jer polu-autoritarni režimi u svojoj završnoj fazi u principu ulaze u samodestrukciju oličenu u razotkrivanju svoga karaktera. Najbolji dokaz tome je najnoviji pokušaj medijskog linča kritičara vlasti, koji je, nakon reakcija stranih amabasada, završio kao još jedan autogol u punoj mreži naivne vladajuće elite. A najgore od svega je da se to desilo tik pred odluku o tome da li će biti poziva u Velsu. Toliko o ozbiljnosti državne politike.
Naravno ne postoji pojava u našem političkom životu koja bi bila dovoljna da bilo ko podnese odgovornost ili makar da se zacrveni. Naprotiv, zvaničnici u svojim prilično isfrustriranim napadima cinizma nastavljaju da govore kako je ovo odlično i kako će poziv stići u toku naredne godine. I to je tačno. Ako snijeg nije pao u januaru, pašće u maju, pašće kad tad. Baš kao i vlast. No, NATO nije jedini koji nam je lupio diplomatski šamar u posljednje vrijeme. Bilo je tu i samokažnjavanja. Počeli smo da se obračunavamo sa Evropskom komisjom, pa se čudimo što nas u opraštajnoj posjeti zemalja regiona, njen dosadašnji predsjednik Baroso elegantno zaobilazi. A i što će nam tako „trapavi“ i nesposobni evropski zvaničnici kad oni ne umiju da izaberu ni svoje saradnike ili odluče pravedno kome da dodijele grant. Dobri su jedino da ih odvedemo na neki privatni Univerzitet i da ih iskoristimo za reklamu svojih privatnih poslova. Ali to izgleda trenutno nije prioritet Vlade, pa stoga i neka ne dolaze.
Da napravimo kratku rekapitulaciju. Nakon što je Moskva uputila oštar protest zvaničnoj Podgorici i rekla mnogo toga šta misli o svojim crnogorskim kolegama pošto smo im uveli sankcije, u kratkom vremenskom periodu to su učinili, na primjereniji i posve dilomatski izglađeniji način, zvaničnici NATO-a odbijanjem da nas pozovu u Velsu, a i predstavnici EK, OEBS-a, Savjeta Evrope i američke ambasade povodom slučaja Informer, koji je kako smo to imali priliku da čujemo pod kontrolom vrha vlasti. Eto, to su diplomatska dostignuća u posljednje vrijeme, čisto da se zna.
Ipak, mjesta za pesimizam nema jer i pored svega priča da idemo naprijed nekako i dalje stoji, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što su pred nama sada jasni zadaci. Međutim, napredak nije više ekskluzivno vezan za Crnu Goru. I druge zemlje regiona grabe, sada već intezivnije i brže od nas. Nadajmo se da ćemo i mi ponovo ubrzati i da primat nećemo dati nikome, pa makar na cilj stigli zajedno. Važno je samo napomenuti da se ozbiljna politika ne vodi na neiskren način, što ova posljednja dešavanja egzaktno dokazuju.
Zbog toga, prije ili kasnije, vladajuća klasa mora pokazati svoje pravo lice, a ono i nije baš toliko evropsko koliko izgleda kad se na njemu stavi tona medijske šminke. Simpatije ili prijateljske veze ne pomažu baš uvijek, ponekad je potrebno i imati neki rezultat. Nije problem, nastavićemo da se hvalimo i proglašavamo pobjede na domaćem i međunarodnom planu, ali reforme ostaju nasušna potreba ovog društva. Jedino uz njih pobjede mogu imati svoju slast. Učinimo to što prije, ne zbog međunarodnih partnera, već sebe radi. A dok se to ne desi, možemo nastaviti ovako - naopako. Ili kako bi to ljepše kayzao Herbert Hekman:
„S prašinom koju podižemo pokrivamo svoju golotinju“.
Bonus video:
