Zanimljivu priču o Crnoj Gori pričaju dvije ličnosti, ovih dana prisutne u medijima. Dragan Hajduković i Vladimir Beda Popović.
Jedan je u politiku ušao iz ozbiljne nauke, drugi iz rječnog ugostiteljstva, splavarski smjer. Jedan je u političkim akcijama trošio svoj novac, a ovaj drugi isključivo tuđi.
Jedan je pokušavao da pomogne ljudima, drugi političarima - koji si ga mogu priuštiti, što bi rekli Hrvati. Kakve oni dvojica mogu imati veze? Naravno, nikakve. Izuzev što su se našli u središtu medijske pažnje ovih dana, doduše na spektakularno različite načine.
Ali, to što te dvije sudbine govore o Crnoj Gori danas, to je, može biti, zanimljivo.
Siguran sam da se mnogi, makar oni stariji, sjećaju najnetipičnijeg lika iz crnogorske politike devedesetih. U onakvom kontekstu - istorijskih diktata, biti ili ne biti logike i sveprisutne mržnje - djelovao je kao - vanzemaljac.
Čovjek je uvijek bio sa osmjehom, nikada ostrašćen i zapjenušan, uvijek razborit i precizan. Kao da nije Crnogorac. A bio je. Tada Crnogorci nisu bili ovi koji danas “brane” Crnu Goru od onih koji su uvijek bili to što su.
Pokušavao je da promoviše drugačije manire javnog ophođenja. Ali, bilo je jasno, da pobijediti ne može. Zašto je to bila nemoguća misija? Jer je, naime, ostavljao utisak normalnog čovjeka. Na način - normalnog svijeta. A to je u Crnoj Gori, uglavnom, neoprostivo.
Podsjetimo - i ideja o ekološkoj državi - ali ne kao obmani i “foliranju”, kako se stvar završila u izvedbi ondašnje/sadašnje vlasti - bila je njegova. Nakon nekoliko pokušaja da makar nešto promijeni u Crnoj Gori, čovjek je gotovo “prognan” odavde. Njegova “normalnost” bila je isuviše subverzivna. Opasna: mogli su ljudi da pomisle da je “normalnost” - normalna.
U najkraćem - jedan je pokušavao da promijeni jezivi smjer devedesetih, drugi je najdirektniiji proizvod svega toga - mraka i beščašća devedesetih. Sramni intrigant, na sve spremni manipulator, dno dna i koncentrisani, stoprocentni kal...
Nakon svega - Dragan Hajduković je prije par večeri bio zvijezda najpopularnije planetarne emisije o nauci - sa najljepšim naratorom engleskog jezika, Morganom Frimanom.
I ne samo što je svojim naučnim radom doveo sebe na takvo mjesto, već je učinio da milioni gledalaca diljem planete vide Cetinje i čuju još po nešto o Crnoj Gori. To je istinska promocije Crne Gore, doduše ne na način pomenutog Bede koji ima neke druge “metode” promovisanja Crne Gore. Na zadovoljstvo, sramno zadovoljstvo crnogorske vlasti.
Hajduković se dohvatio najvećeg pitanja moderne nauke - objašnjena prirode gravitacije. Dosadašnja znanja koja se oslanjaju na standardni model - koji je beskrajno komplikovan, ali elegantan i misaono uzbudljiv - toliko da je jedan od podržavalaca izrekao stav da je ta teorija suviše elegantna da ne bi bila tačna - pokazala su se pogrešnima nakon rezultata eksperimenata u CERN-u. Nakon takvog raspleta ozbiljni autoriteti se sve više bave Hajdukovićevom teorijom.
Prijedlog o protjerivanju Bede Popovića iz Crne Gore koji se čuo ovih dana nekome može izgledati pretjeran, ali, svakako i efikasan način da ne pristanete na tu vrstu banalnosti zla. Suština je u tome - kao što smo čuli ovih dana - kako Crna Gora pristaje na sve ovo? Na Bedu i Doušnika. Neobična je Crna Gora - Hajduković je “protjeran” bez ikakve zvanične odluke.
Naravno, na personalnom nivou ovo su neuporedive stvari. Bedu Popovića postaviti u bilo kom kontekstu pored čovjeka kakav je Dragan Hajduković je nemoguće, ali ovo nije priča o njemu već o Crnoj Gori.
Kao što vidimo, Crna Gora, bar ova “zvanična” i vladajuća u takvoj konkurenciji lako bira. Bedu, uvijek.
Bonus video:
