Posljednjih godina se čudim kako to da ekonomija nije uzela više maha u mjerenju efikasnosti vlasti? Zaista, nikome kao da nije stalo do toga. Bihejvioristi su uvijek ukazivali da statistika može izračunati koliko hljebova proizvede država, ali ne i kakvog su ukusa ti hljebovi. Čak je i sam Kenedi u svom govoru kad se kandidovao za predsjednika SAD ukazivao da BDP ne mjeri radost djece, snagu braka, integritet državnih službenika... U društvenoj i ekonomskoj teoriji već je definisana sintagma sekularna stagnacija kojom se opravdava fenomen nedovoljne odgovornosti vlasti prema raspoloživim sredstvima. Toliko se govori o poglavljima 23 i 24, a nekako se ne uviđa koliko su te oblasti uzročno-posljedično vezane za ekonomski prosperitet. Želim reći da borba za poboljšanje stanja u ovim oblastima treba biti usmjerena na otklanjanje uzroka kojima se ugrožava vladavina prava. U prvom redu ekonomska slabost dovodi do povećanja stope kriminaliteta. Jednostavan primjer je odavno spomenuo Samuelson. Ako mladom čovjeku nedovoljno platite rad ili mu ne omogućite da radi, njegova mladalačka strast će ga vrlo vjerovatno odvesti do nekog alternativnog načina da zadovolji svoje potrebe. U najgorem slučaju zapašće u neko od nepovoljnih psihičkih stanja. Ukoliko nedostajuće potrebe nijesu zadovoljene osoba će se razviti u fizički i psihički nezdravu osobu.
Plate i penzije u Crnoj Gori nijesu porasle već toliko dugo. Stopa udjela zarada u Budžetu CG je veoma niska zbog čega je i potrošnja mala. Začarani krug se mučno i sporo kotrlja. Plašimo se i razmišljanja na kojoj smo ljestvici Maslovljeve piramide potreba, kao društvo. Zakon još nije regulisao sekularizam, pa po propisima o izboru odbornika i poslanika, praktično svaki građanin koji ima državljanstvo može da bira i da bude biran, uključujući i duhovna lica.
Iskustva iz SFRJ nam govore da društvo nije imalo visok nivo svijesti da se izdigne u tranziciju socijalizma. Otkud onda očekivanje da će neoliberalizam imati toliko razvijenu svijest da ne pređe u samouništenje? Kineski model pokazuje da kombinovanjem komunizma sa zdravim uplivom stranih investicija daje dobre rezultate. Sve se vrti oko načina upravljanja o kome je već govoreno, gdje se fizički (materijalni) kapital odvaja od finansija i vodi na tradicionalan način. Komunikacioni aspekt proširen kroz različite vidove umjetnosti balansira nesklad razvoja podsistema. To daje odgovor na Adižesovu dilemu kako da zaustavi ekonomske aktivnosti zasnovane samo na materijalnim dobrima. Napetost koja vlada u postindustrijskim društvima između podsistema koji su povezani više nego ikad (tehnološki, ekonomski, politički i socijalni) sve više komplikuje upravljanje sistemom ukupno. Granice između društvenih podsistema su sve nejasnije, a neravnomjernost promjena podsistema ima duboke posljedice na složeno društveno ponašanje. Izbalansiranost izostaje, a sa najmanje predrasuda se razvija tehnološki sistem koji dovodi do smanjenja zaposlenosti i oslobađanja od određenih oblika rada. Najviše zaostaje političko-ekonomski koji nije donio dovoljno brzu alternativu i mogućnosti za upotpunjavanje čovjekovog vremena koje treba posvetiti i ulagati u svoj napredak i razvoj svijesti. Prateće pojave postindustrijskih društava su visoke stope kriminala, nezaposlenosti, zagađenja životne sredine. Takva neizbalansiranost dovodi do socio-ekoloških pukotina koje prepoznaje odavno Adižes, a koje se jasno mogu vidjeti kroz mnoge vidove devastacija u našoj realnosti.
Opšta indiferentnost prema mjerenjima efekata upravljanja i življenja državama uzima svoj danak kroz otuđenje pojedinaca na svim društvenim poljima. Potreban je visok nivo razvoja svijesti da bi se moglo govoriti o slabostima kapitalizma koje su već uveliko vidljive. Već je Laura Boldrini, predsjedavajuća italijanskog Donjeg doma parlamenta, podstakla na inicijativu uvođenja “dohotka dostojanstva” podsjećajući na one koji žive u nemaštini, nastojeći da učini neki potez koji će im život učiniti podnošljivijim. Nećemo spominjati neke stare autore koji su vrlo ubjedljivo govorili o kapitalizmu kao sistemu koji sam sebe urušava. Biram optimizam. Ipak, politika treba da ima na umu i one želje i preferencije koje uzima kao zadane od građana koji ih biraju. Političke aktivnosti ne treba da budu usmjerene isključivo na stvaranje insajdera bez svježih ideja. Odluke koje se donose ne treba da se vraćaju i muče ih. Iz tog ugla veoma je važno govoriti o identitetu u svim oblicima i razmatrati njegove forme.
Kako je jedan broj mladih ekonomista zagovarao teoriju mjerenja ekonomske efikasnosti vlasti, držim da je to zaista dobar metod uporedne analize i prije svega orijentira za sve strukture menadžmenta. Kad je bilo riječi o Zakonu o ličnom stečaju potrošača razmišljala sam o fenomenu koji bi se mogao prepoznati gotovo u cjelokupnom društvu, gdje bi univerziteti i naučni radnici mogli dati puni doprinos u praktičnom smislu. Takvo uvezivanje obrazovanja i upravljanja bilo bi zaista dobar model.
Statistički pokazatelji kojima se barata zamagljuju realnu ekonomsku sliku države. Ako uzmemo da se rezultati poslovanja jednostavno mogu izračunati stavljajući u međusobni odnos ostvarenu dobit kroz uložena sredstva lako će se uočiti slabosti u rukovođenju.
Ali, efikasnost i efektivnost ostaju nedovoljno poštovani principi.
Mjereći ekonomski identitet (potrošnja + investicije + javna potrošnja + neto izvoz) imaćemo bolji uvid u naše istinske snage, ali i pokazatelj koji će nam dati jasniji uvid u pravednost raspodjele društvenog bogatstva (kroz identitet pojedinca). Ekonomski identitet nije apstrakcija, on je okvir personalnog identiteta, on je mogućnost da se izmjeri ukus života.
Autorka je marketing menadžer i savjetnica u Odboru za prosvjetu, nauku, kulturu i sport Skupštine Crne Gore
Bonus video:
