Larpurlartizam (od francuskog l'art pour l'art - umjetnost radi umjetnosti) je estetska teorija koja tumači da umjetnost nema nikakvu društvenu ili moralnu funkciju, i da je jedini cilj umjetničkog djela da bude lijepo.
Podgoričani su Larpurlartizam bukvalno shvatili, dakle, knjige moraju biti lijepe, samo to, i ništa više. Uzalud Kantova ideja o bezinteresnoj dopadljivosti djela, u Crnoj Gori autonomija umjetničkog djela ne postoji. Sve je podređeno lijepom, i to ne onom između korica, to je zanemarljjivo, bitan je samo izgled.
Sve što je korisno je ružno, stoga umjetnost ne smije biti korisna. To je poruka Teofila Gotjea u predgovoru romana „Gospođica de Mopen“. Kasnije su se na njegove ideje naslanjali Flober i Oskar Vajld. Ali nisu posložili njegova djela u policu pa se oslonili na njih, već je riječ od drugačijem „naslanjanju“.
U jednom podgoričkom kafiću police su pobijedile knjige. Police su te koje diktiraju formu, pa čak i uspijevaju da utiču na sadržinu. Knjige trpe, a police postavljaju uslove.
Dakle, sve ima svoju simboliku. Baš u Ulici Vuka Karadžića, u kafiću koji čak organizuje i izložbe pod nazivom „Mali format“ (ha!) uništene su knjige. Knjige su presječene da bi ljepše stale u policu, da bi bile pod konac! Sve knjige ostaće bez glava da bi bile sa policama u skladu.
Kafić se nalazi na nekih tri stotine koraka od gradske bibiloteke, a naziv kafića je Nero. Dakle, fali samo jedno N na kraju i da simbolika bude potpuna, da sve plane.
Menadžer i suvlasnik za sve krivi stolara koji je iskasapio knjige, a oni su se potrudili da izglade „stvari“, i zalijepili su knjige „da makar izgleda lijepo“. Ipak su knjige spašene i nastavile su da „rade“, izgledaju lijepo.
“To je greota što je učinjeno skupim djelima Dostojevskog i Tolstoja... I to radi estetskog izgleda police”, izjavila je jedna gošća. Skupim djelima!
Dostojevski, Tolstoj, Dima, Ćopić, pa čak i neke „knjige napisane na njemačkom“, sve je iskasapljeno zarad uklapanja. Nije slučajno, uklapanje je u Crnoj Gori postalo pravilo, način života. Uklopi se na vrijeme, ne štrči, ne izdvajaj se, ne idi ispred ostalih, ne istrčavaj se, prati ostale, misli i govori isto, naravno, najbolje je da ćutiš.
Treba ipak obratiti pažnju na te novonastale knjige. Možda je objedinjavanjem nastalo neko novo nelinearno djelo koje će zasjeniti svijet. Majstor i menadžer-suvlasnik su možda išli putem Vilijema Barouza koji je vadio stranice i pravio kombinacije, katovao djelove i stvarao principom montaže.
Krivica ide u krug. Svjedoci su davno preminuli, proganjani i anatemisani, a neki od njih su i sa mosta skočili. Nisu se uklapali.
Dakle, kriv je stolar, majstor. Rukopisi ne gore, čak ni Satana nije mogao tu ništa, ali naš Majstor nije onaj iz Majstora i Margarite. Naš Majstor ne pali, on reže, uklapa.
Francuski umjetnici okupljali su se u salonima i čitali svoja djela, a potom ih palili. Tvrdili su da je sve prolazno, i da je umjetnost pitanje trenutka, da ne smije da se oslanja na vrijeme koje dolazi. Djela su palili, a ostalo je samo divljenje prisutnih. Možda su imali viziju da će se nekad roditi famozni Podgorički stolar. Bili su u pravu, ili su možda bili glupi, mogli su da ostave svoje rukopise da ih neko štampa, a da ih mi potom presječemo i uklopimo u police da ljudi uživaju dok piju kafu, da budu kulturniji i da knjige posluže kao dekor za selfi „at Nero Caffe“. Mi smo našli pravu svrhu knjiga. „Knjiga kao pomoćni objekat“, mogla bi da bude parola našeg Ministarstva Kulture. Knjiga kao poza. Filozofija police. Polica je naša kultura.
Već dugo se proizvode tapete koje simuliraju police sa knjigama. Ima ih i u 3D verziji. Mnogo je lakše nalijepiti tapete nego li praviti police, kupiti knjige i zatim ih rezati i uklapati. Međutim, mi ne pristajemo na falš, nama je potrebna poza. Izgled je bitan, ostalo su sitnice.
Nađite svoju policu, samoizrežite se i uklopite prije nego što to učini za vas neki Majstor. Ova država mora da izgleda lijepo. Budimo kulturni jer se to od nas očekuje!
Svi za policu, polica za sve!
Bonus video:
