Problem je poznat najkasnije od 2013. godine. Tada je bivši američki predsjednik Barak Obama prvi put zvanično optužio Rusiju za kršenje Sporazuma o nuklearnim raketama kratkog i srednjeg dometa (INF). Šef Kremlja Vladimir Putin je, prema Obaminim riječima, počeo sa stacioniranjem mobilnih, teško zaustavljivih krstarećih raketa koje bi lako mogle da stignu do evropskih gradova i vojnih postrojenja NATO.
Problem ruskog naoružanja naišao je na malu pažnju u javnosti. Vjerovalo se da je Hladni rat završen jednom za svagda. Teorijama zastrašivanja, brojanjem raketa i ugovorima o naoružanju, kako se moglo čuti, niko nije želio da se zaista bavi.
Iz ruskog ugla gledano, s naoružavanjem je započeo Zapad, jer su SAD započele sa stacioniranjem raketnog odbrambenog sistema u Evropi koji, međutim, nije trebalo da bude uperen protiv Moskve, već protiv Irana, Severne Koreje i drugih problematičnih država.
Godinama je tinjao sukob oko naoružanja između NATO i Rusije.
Spriječiti novu spiralu naoružavanja
Tek je svađalački raspoloženi predsjednik Donald Tramp sa svojim izlaskom iz INF privukao pažnju.
Odjednom, svi govore o strahu od nuklearnih krstarećih raketa. Tramp je uspio da NATO, vojni savez koji on inače malo cijeni, ujedini iza sebe. Zajedno protiv Rusa - to funkcioniše.
Obje strane sada se odjednom više ne pridržavaju sporazuma. Ministri odbrane zemalja članica NATO su u Briselu razgovarali o tome šta bi sada trebalo učiniti. Kako bi trebalo odgovoriti na očiglednu vojnu prednost ruske strane? Da li Vladimir Putin zaista želi da vojno zaprijeti Evropi ili je kod njega pre reč o tome da podijeli Zapad i drži ga pod stalnim pritiskom?
Na ta pitanja Savez još nije pronašao odgovor. Lideri NATO i njemačka vlada još uvijek isključuju mogućnost obnove naoružanja na evropskom tlu. Ne bi trebalo da se stigne do situacije kao one početkom 80-ih u Nemačkoj, kada se žestoko svađalo oko naoružanja američkim Peršing-raketama, što je bio odgovor na pretnje sovjetskim raketama SS-20. Na kraju, ta trka u naoružavanju je i dovela do pregovora s Moskvom i potpisivanja INF koji je stupio na snagu 1988. godine.
Uključiti druge
Taj recept mogao bi da djeluje i u ovom konfliktu. Ali on je skup i izazvao bi ogroman politički otpor u Evropi. NATO, i s njim vodeća sila SAD, zalažu se najprije za provjeru drugih opcija - možda rakete stacionirane na podmornicama ili neke druge, još uvijek neimenovane mjere?
Ni pregovori o nuklearnim raketama srednjeg dometa nisu isključeni ako druge nacije, koje žele da budu vojne sile - poput Kine, Irana, Indije i Pakistana - budu uključene. NATO bi, međutim, morao da bude spreman da odgovori ruskim zahtjevima i da razgovara o antiraketnom odbrambenom sistemu u Evropi.
Jasno je samo da je ruskom predsjedniku Putinu potrebno uputiti jasnu poruku i da će on reagovati samo na žestok odgovor. U tom smislu, inače prilično haotična Trampova administracija, nije pogriješila kada se povukla iz INF.
Novootkrivena transatlantska harmonija po tom pitanju će, međutim, ponovo biti pokvarena. Istovremeno s održavanjem sastanka NATO u Briselu, SAD su organizovale i konferenciju o Bliskom istoku u Varšavi, protivno mišljenu Evropljana, Kineza i Rusa o mogućem nuklearnom oružju Irana. Tu su partneri iz NATO bili jedni protiv drugih, što je nerazumljivo i nepotrebno. A Rusi se raduju. To ne služi cilju.
Na bezbjednosnoj konferenciji u Minhenu (tekst objavljen na dan početka skupa, 15.2. - prim.red.), generalni sekretar NATO Jens Stoltenberg i ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov trebalo bi na načine konkretne korake za pokretanje pregovora o raketama srednjeg dometa u Evropi i svetu.
(Deutsche Welle)
Bonus video:
