Afere „Koverat“ i „Atlas“, koje ovih dana potresaju crnogorsku javnost, ogoljele su višedecenijske sistemske probleme i otvorile pitanje alternative postojećem stanju. Neosporno je da alternative ima. Pitanje je kakva je ta alternativa i čemu vodi? Kakav bi bio društveni ishod promjena postojećeg sistema? Da li bi rezultirao novom vrijednošću ili bi doveo do destabilizacije i neizvjesnosti? Odgovore na to pitanje čini se već unaprijed su dali pojedini intelektualci i analitičari.
Za jedne je riječ o smišljenom ruskom scenariju, čiji je cilj destabilizacija vlasti i države uz pomoć domaćih elemenata, a za druge pokazatelj stanja u društvu i neophodnosti promjena. Kod onih radikalnijih preovladava stav rušenja svega postojećeg i po svaku cijenu, bez vizije šta dalje. Ovakvi „eksperti“ su se u doba socijalizma zvali „angažovani intelektualci“. Izgleda da je takvih sve više na crnogorskoj javnoj sceni. Razlika je samo što su u periodu socijalizma (zrelog polutotalizma) intelektualci mogli biti mobilisani samo od strane vlasti. Dok u postojećem političkom pluralizmu svaka partija nastoji da obezbijedi svoj krug intelektualne javnosti, koji će joj podići ugled i kredibilitet. Pogotovo kada je zadesi kakva politička kriza, afera, izborni neuspjeh i slično.
Obavezno je da iole jača i organizovanija partija ima iza sebe bar jedan medij preko kog će promovisati svoju politiku i angažovati „nezavisne eksperte“ da se stave u prvu liniju odbrane sistema ili njegove diskreditacije. Presudne su apanaže, klijentelizam i karijerizam, da se olako zaobiđu stručnost, objektivnost i profesionalnost. Tako se stvorilo medijsko sivilo u kojem običnom građaninu nije lako prepoznati svjetlost istine. Zato je najbolje prikupiti što više informacija sa različitih adresa i sam izvesti zaključak o aktuelnim dešavanjima.
Mada je ovoga puta ipak lakše uvidjeti istinu. Tome su doprinjeli pojedini mediji koji su otišli toliko daleko u karikiranju i izvrtanju činjenica da su izgubili elementarni kredibilitet.
Ono što je donekle zajedničko u različitim viđenjima aktuelnih afera je pozivanje na interes građana u odbrani svojih stavova. Koji im je deklarativno najvažniji, a suštinski služi kao sredstvo za političko-partijska prepucavanja putem medija. Pri tom se dobijene informacije plasiraju nekritički i prihvataju kao jedino relevantne. Poznato je da se davljenik za slamku hvata, ali i da su krupni kapital i politika kod nas su jako uvezani. Posljedice takvog odnosa dolaze na naplatu.
Crnoj Gori su zaista potrebne promjene, ali suštinske u načinu vladanja, doživljaju politike i pristupu prema građanima. Te promjene mogu biti učinkovite samo kroz promjenu političke svijesti i kulture. Sa jedne strane vladajuća elita je izraubovala priču o rovitosti države, ugroženosti od četnika i drugih kvinslinga koji nam se pred svake izbore priviđaju i pod tom maskom crpila ekonomsku supstancu države.
Ako je nakon više od deceniju od obnove nezavisnosti država „rovita“ onda to govori o nesposobnosti vlasti da kroz snažne institucije osigura identitet i državnost. Priča o ugroženosti spoljne politike bila bi opravdana ukoliko u samoj Crnoj Gori ne postoji jasna većina koja podržava postojeći spoljnopolitički kurs.
Ali nije tako - o tome govore brojke sa posljednjih parlamentarnih izbora kada su većinsku prevagu imale one partije koje u svom programu nedvosmisleno podržavaju prozapadnu orijentaciju zemlje. Jasno je da različiti spoljni faktori imaju svoje geopolitičke interese u CG i to nije ništa novo, nešto što se ne dešava svugdje u svjetu. Da li će i u kojoj mjeri ti interesi biti ostvareni zavisi od nas samih. Koliko imamo mudrosti i zdrelosti da takve tendencije prepoznamo i na vrijeme se distanciramo.
Vjerujem da smo kao društvo većinski dovoljno sazreli da slijedimo svoje interese a ne tuđe velikodržavne programe i ideje. Oni koji to nijesu na vrijeme shvatili prestavljaju dio opozicije zarobljen u prošlosti. Prepoznati kao emisari tuđih interesa. Nezrelost takve politike ogleda se u težnji za promjenama po svaku cijenu i želji za revanšizmom.
Pokazalo se da nije dovoljna ni promjena političkog dresa od strane nekih mlađih opozicionara ako su im uzori i modeli političkog ponašanja ostali isti, zarobljeni ideološkim naslagama koje nose iz prethodnih partija.
Promjene bez jasne strategije po modelu dovoljno je samo da vi odete mi znamo kako ćemo, već su viđene u vrijeme takozvane AB revolucije kada je tadašnje komunističko rukovodstvo srušeno sa ulice od danas aktuelne vlasti. Kako i koliko su znali svjedoče prve godine postsocijalističkog višepartijskog života. Slični scenariji sa drugačijim mentorima bili bi katastrofalno pogrešni.
Crnoj Gori ne treba nikakva revolucija nego stabilne promjene koje su moguće kroz dijalog. Ako se izađe iz uskih partijskih okvira i kalkulacija sa ciljem obnove dijaloga i vraćanjem krhkog povjerenja između vlasti i opozicije, koje su aktuelne afere urušile. Partijski interesi se moraju ostaviti po strani i podrediti interesima države. Međunarodni pritisak i mirni građanski protesti mogu biti vrsta dodatnog pritiska za brže otpočinjanje dijaloga. Previše smo malo društvo da bi kreativnu političku energiju rasipali umjesto da je usmjerimo na poboljšanje kvaliteta života građana i rješavanje nagomilanih socioekonomskih problema. Ukupan javni dug preko 3,2 milijarde, nesrazmjera prosječnih zarada sa minimalnom potrošačkom korpom, povećanje cijene struje, goriva životnih namjernica, visoka stopa nezaposlenosti i odlazak najboljih kadrova vani, samo su neki od problema sa kojima se građani svakodnevno suočavaju.
U DPS-u sigurno postoje ljudi svjesni da postojeći model vršenja vlasti nije dobar, a to su obični članovi, aktivisti i glasači koji se svakodnevno suočavaju sa životnim nedaćama. Promjene će biti najljekovitije za sam DPS jer tako postaju dio rješenja problema, a ne problem i stiču uslove da budu dio tog procesa. Pošto je to najdominantnija partija, teško je zamisliti bilo kakve promjene, pogotovo stabilne, bez njihovog učešća. Bez obzira što se to nekima čini u ovom trenutku nerealno, dosta će zavisiti od njihove otvorenosti i spremnosti za dijalog. To je šansa da se sa dijelom pozicije, koja baštini građanske, evropske vrijednosti i međunarodni kredibilitet, uspostavi alternativa. To je garant da takva alternativa ne nosi nikakvu neizvjesnost već stabilan put unutrašnjih promjena. Čuva dostignute uspjehe na spoljnopolitičkom planu i, što je najvažnije, otvara prostor za rješavanje unutrašnjih problema, institucionalnih i socioekonomskih. Taj proces je spor i mukotrpan, ali dostižan.
Autor je istoričar
Bonus video:
