“Vlada je juče osnovala Fakultet za crnogorski jezik na Cetinju” (Vijesti 20.06)
Od kada je Bog digao ruke, Vlada čuva Crnu Goru. I njenu duhovnost. Utvrđivanje osnovnih vrednota vrši vanrednim naporima, uprkos stavu učenih, u jezokoslovlje upućenih građana sopstvene države. Isti se, gle čuda, pokazaše rezistentni spram domoljubnih ideja najboljih sinova AB revolucije. Njihovog smjelog prodora u prošlost. Vlada djeluje lokalno, razmišlja regionalno pak se snašla: inozemni eksperti za neznatne novce odradili su postavljeni zadatak. Tako su poreski obveznici uprkos neslozi dobili četvoroimeni jedinstveni jezik. Državotvoran i služben. Vazdakadašnji, a svjetski. (Svi rade za naše dobro da imaju kome).
Izvanjci su dali za pravo našim bakama u stručnom smislu, ali desile su se tu i neke strukturalne promjene u skladu sa neoliberalnim moralom i ekonomijom. Imenica Crnogorac postala je pridjev. Ne možeš više biti Crnogorac, imenica, kamoli temeljna vrijednost, ako nemaš pridjev pri sebi, ako te on ne podrži, vaspostavi, vaskrsne. U predjelu si sjenki bajto, neostvaren, nema te, ako te nadjev od pridjeva ne osnaži, zaživi i poperi.
Pridjevi prije referenduma
Prije referenduma je pridjev bliže određivao imenicu. Tome nije bilo prigovora, i Migo se slagao, ako ne vazda u padežima, a ono u tome segmentu jezičkoga sistema. Ništa, moralno politički nepodobno ne nalazahu političke snage u ranijim fazama revolucionarne izgradnje gramatike, sintakse i inače. Pokazaće se uskoro, nezaobilazan, samostalan, rukovodeći, moćan i svemoćan entitet - pridjev naime. Crnogorski. Taj je kadar da iznjedri, ovjekovječi, ustoliči - po potrebi i proguta. („Ne pitajte šta je jeo/taj je jeo šta je hteo“, Bio jednom jedan lav, Dušan Radović). Imenica, poput nekih drugih tekovina, nestaje, biva sporedna, nepostojeća i nebitna, gurnuta u mračni zapećak i opoziciju. Neprijateljski ostrašćena, kontrarevolucionarna ako hoćete.
Pridjev, ranije opisan, pridodat, patriotskim obrtom postaje supstancija, prvobitan, sposoban da iz sebe rodi i proizvede stvarnost, imenicu, poželjan realitet. Crnogorska država jedanak postaje država - izravno iz pridjeva. Crnogorstvo nije prirok nego podmet, samostojeći, suvereni, stvaralački subjekat i najviša stvarnost. Možeš iz njega da stvoriš što hoćeš: pravnu državu, Evropu, visoki standard, vječnost... o tričarijama poput elitnog turizma, poljoprivrede ili fabrike čokolade da ne zborimo... Još samo neko pošten, a jak, da nas brani. (Ne zbog čega drugoga, no što nemamo kad). Službeno činodejstvovanje i posvećeno horsko pojanje domoljubnih postrojbi daje pridjevu ne samo svečani sjaj i najviši značaj, nego poput Jerihonskih truba ruši i najtvrđe prepreke našem napretku.
Mladi, pošteni i lijepi - revolucija u genima
Pridjevima smo i započeli našu noviju istoriju. Revolucija je potekla iz njih. Neko će reći da su ministar prosvjete i ini domoljubni političari grubi i sebični materijalisti. Naprotiv, jerihonci su to - ne obični trubači - materiju poznaju iznutra. Nesporno, po srijedi je idealizam. Stvarnost nas često iznevjeri, ideja nikad.
Prevaziđena gramatika kaže da je crnogorska država, banka, kapital... prevashodno država, banka i kapital, čak i da su prava, kamata i dobit raspoređeni ravnomjerno svim Crnogorcima - što, međutim, nije slučaj. Zanovijetala zbore da je pridjev bez noseće imenice, puka samoobmana pak ne može trajati do kraja vremena, premda su Migo i Filip, obaška Ranko, jednoglasni po pitanju vječnosti.
Nije isključeno ubuduće, da se uz gramatiku služe priganice i tufahije. U vrtićima svakako treba biti fleksibilan, pak mališane upućivati u buduća znanja na sva četiri jezika u službenoj upotrebi, ipak, razumije se, sa posebnim naglaskom na službeni. Jezik na kojem služimo, jel’te.
Bonus video:
