U predgovoru ”Volje za moć”, Fridrih Niče je obznanio sumornu sliku dva vijeka koja slijede; Pobjeda nihilizma, najava je duha samoporicanja, besmisao će zahvatiti dolazeće epohe u samom korijenu. Ovaj proročki glas Ničeov poklapa se sa određujućim predstavama našeg vremena, krizom u kojoj se nalazimo, pa su kriza ekonomije ili kriza kulture samo podkriza opšte krize čovječanstva.
Nihilizam, ne znači da vrijednosti ne postoje, već da one više nemaju značenje za nas, tako što su najviše vrijednsti izgubile svoju važnost. To važenje vrijednosti za nas postalo je upitno, utoliko što vrijednostima više ne mjerimo smisao ljudskog postojanja. Religija, filozofija, nauka i umjetnost i dalje naravno postoje, ali njihovo važenje za ljudski život nema više ono presudno značenje koje bi ih činilo odrednicama života, temeljnim pojavama na kojima se osniva ideja smisla. Između smisla i (bez) smisla, odvija se egzistencija, u čijem temelju više nema istine, niti potrebe za istinom. Ako su vrijednosti izgubile svoju vrijednost kako nam predočava Fink u svom ”Uvodu u filozofiju”, izgubljen je cilj i svrha postojanja, a na pitanje čemu? imamo nihilizam kao poništavanje svakog smisla pitanja o smislu.
Kriza u kojoj smo se našli danas, nije samo krah materijalističke civilizacije. U njenoj osnovi je kriza mišljenja kao kriza samog smisla. Na pitanje ”čemu”, nedostaje odgovor refleksivnog cogito, potisnutog na margini kao suvišnog i neupotrebljivog dodatka - surogata života. Nedostatak ideja, potrošenost političkih projekata koji su svoje domete pokazali u ideologijama XX vijeka, osjećanje nezadrživog kraja istorije je osjećanje kraha istorijskog razvoja i progresa. Najava kraja preklapa se sa mnoštvom nepovezanih događaja, nekim neodređenim osjećajem da stvarima koje se događaju nedostaje logika, nedostaje smisao.
U neposrednoj vezi sa krizom je pitanje nauke i obrazovanja, ne misli se na krizu nauke u njenim teorijskim postulatima, već na krizu njenog značenja za život. I naročito na krizu filozofskog mišljenja bez čega nema nauke ali ni politike ni kulture. Brižljivim ”protjerivanjem” filozofije filozofskih disciplina iz školskih programa (ne)svjesno se pogoduje duhu nihilizma. Jer ”čemu” dobro, ako se ne izučava etika, lijepo ako se ne izučava estetika, istina ako se ne proučavaju zakoni mišljenja i logika; ako se ”obrazuju” eksperti ali bez onog što bi im omogućavalo kritičko mišljenje, eksperti sa površnim uvidima bez dubljeg zalaženja u suštinu stvari. Navodna beskorisnost filozofskih znanja, pokazuje se kao istorijska zabluda tehno - informacionog svijeta globalne civilizacije, jer je individualno mišljenje osnov svake kreacije, način da se daju odgovori o smislu i poredku u kojem živimo.
Zagušenost znanjima/informacijama bez odgovarajućih duhovnih tumačenja, ili informacijama koje ne služe misaonim procesima, gubi se smisao i nauke i kulture. Filozofija, nije nijedna od pojedinačnih nauka, ali je njena uloga nezamjenjiva u postavljanju ideje cjeline naučnog saznanja i njegovog smisla. U sferi društvenog života, filozofsko mišljenje određuje njegov smisao uspostavljanjem njegovih vrijednosnih ciljeva. Odgovori na pitanje čemu služe demokratija, država ili politika nisu empirijskog karaktera, već nužno potrebnog filozofsko - kritičnog promišljanja.
Potiskivanjem slobodnog mišljenja, čovjek se svodi na prostu mašinu, bezumnu masu spremnu da se rukovodi raznovrsnim motivima, bez reda, bez vrijednosti, razloga - riječju bez smisla. Tako kriza koja nas višestruko pogađa, sobom nosi prazninu ili poraz potrebe za mišljenjem a time i za istinom i za slobodom.
Istorija filozofije, neodvojiva je od filozofije, kao istorija kretanja uma u njegovim najvišim pojmovnim mogućnostima. U protivnom mnoštvo odgovora bez ideje totaliteta, označavale bi fragmente - vatromet ideja - lišen svake značajnije uloge. Svedenost obrazovanja na strogo fenomenološki nivo, isključuje nas iz zajednice umnih, jer filozofija i jeste čisti um u njegovoj najvišoj mogućnosti i obraća se onom najumnijem u čovjeku. I pri tom filozofija je za razliku od doksologije/nauka slobodnog mišljenja, bez koje nema individualne sobode, zalaženjem iza promjenljivosti vidljivog u nepromjenljivost i vječnost. Dodir u vremenu sa onim što je iznad vremena; otkrivanjem duhovnog svejedinstva bića i pravih tema svake velike filozofije po riječima Finka uvijek jesu: svijet, istina i bog. Pitanja koja za zdrav razum izgledaju i nerješiva i suvišna u neposrednosti našeg konkretnog postojanja. No, još jednom smo se uvjerili onome čemu nas uči sokratika da je iskustvo mišljenja - filozofije, nezamjenjivo za smisao ljudskog bića i njegovu duhovnu ravnotežu. Ne samo kao postavljanje ideala mudraca već i idejom da nikakvo materijalno dobro ili bogatstvo ne može nadomjestiti duhom uspostavljenu harmoniju.
Novovjekovna potreba za uniformisanjem čovjeka, čemu komercijalni mediji takođe pogoduju, u osnovi je potreba za uniženjem ”bogo”- likosti našeg bića i njenog najsvetijeg svojstva mišljenja. Misliti znači ne samo postojati, kao u kartezijanskoj tradiciji, već i postojati kao slobodno biće, koje ne zavisi od spoljašnjih autoriteta. To uspostavljanje sebe kao bića slobode, za čovjeka je izuzetna mogućnost koja ga čini povlaštenim u prirodi - obdarennim jednim naročitim svojstvom, svojstvenom samo umnim bićima. I to onim umnim svojstvom ili logičnim mišljenjem kojim smo jedino sposobni da uviđamo jedinstvo prirode, društva ili ljudske istorije. Onim agensom u nama kojim se uspostavljaju naše vrijednosti orjentira prema carstvu važećih vrijednosti, bilo da su iz sfere morala, umjetnosti, običaja ili politike i nauke.
Bez takvog misaonog iskustva cjelina svijeta i važenja istine i vrijednosti, jer samo mišljenje uvodi u ono što je opšte i apsolutno u kvantitivnom i apsolutnom smislu, više je nego jasno ne možemo uspostaviti naš svijet vrijednosti i njihovog stvarnog važenja. Jer misaonost znači slobodu, sloboda podrazumijeva stav a stav jeste ličnost u njenom punom sjaju, a bez toga naše praktično ponašanje u društvu i istoriji izgubilo bi pravi smisao.
Bonus video:
