"Demokratski front građanima nudi - ništa"(Migo S. DPS)
Nezgrapan kao metafizičar i filosof, nesklon gramatici i duhovnim disciplinama općenito - posvećen partiji i njenoj stegi, gdje ostvaren, blagodareći svojim osobinama, plovi maestralno i epohalno... blizak nihilizmu, poslušan i prosvijetljen, ministar prosvjete, izborni prvak Glavnog grada. Biće zanimljivo čuti njegove riječi jednog dalekog dana, pred kraj svoje vječnosti : šta mu je ostalo više pri srcu - kapitalizam ili komunizam. Ili mu je najslađe pala AB revolucija. Do tada, nek’ neko misli da je Migo naivan. Ili pak njegovi glasači: što može ponuditi njima, realistima, trezvenjacima, nenaivnim filosofima, partija koja nije na vlasti.
Čo’jek visokog povjerenja partije prilikom primjene snage države na terenu i distribucije resursa u smislu namicanja sigurnih glasača. On i pomenuti vrli prisebni glasači - mahom domoljubi i patriote - privilegijama prepleteni, harmonizovani, evropski i atlantski integrisani, prilikom raspodjele, tranzicije i inače, čine neraskidivo jedinstvo u očuvanju vlastitih tekovina minulih revolucija. Svaka država ima gotovane, ali samo u CG gotovani imaju državu.
Začinili su socijalizam, AB revoluciju, sproveli etnocentrizam i tranziciju. Spremni na koaliciju. Kao komunisti izgradili socijalizam, kao socijalisti obnovili kapitalizam. Rentijeri i profiteri, revolucionari sa dna kace - bivši komunisti i titoisti. Koračaju k Briselu i Vašingtonu. Evropa ne viđe kićenijih svatova.
Migo to smo mi
Migo & glasači naivni - misle da će tepsijom zahvatiti more - zajedljivo će primijetiti neostvareni pojedinac privržen nauci i filosofskom diskursu. Pak će, ojađen, potegnuti mrežu opširnih dokaza, nepristupačnih nezainteresovanim glasačkim masama, koje gledaju kako da preture brigu od danas na sutra. Dosadna priča u ova državotvorna vremena. Poznato je da nauka nudi ništa, a znanje najslabije uzdanje i najveće nemanje. Sasvim drugi modus stvarnosti je kad Migo obeća. Taj zbori i tvori - u pitanju je snaga države.
Migo griješi, ali samo u medijumu jezika i gramatike koji su i onako od danas do sutra. I stvar dogovora: ovo nam je već treći jezik i gramatika, a da smo jednako (ne)pismeni. Griješi jer je iskren: da pravilno govori i drži se pravopisa, to ne bi bio on nego neko drugi. Ovakva iskrenost nesporno dokazuje da i u ovom našem idiličnom političkom djetinjstvu i veselju ima sistema. Na drugoj strani - takvi i glasači. Od pravopisa i mnoštva padeža vazda ih je boljela glava. Što imaš od suverene i nezavisne države ako si zavisan od gramatike, ako bubaš sintaksu, formalnu logiku i ostale discipline od kojih je najteža ona koju zahtijeva proizvodni rad. Takav slomivrat bi poželio samo dušmaninu, neprijatelju države i opoziciji. Onima koji znaju da rade neka je široko polje - mogu svukuda - mi samo ‘ođe. Stoga smo domoljubi i ovo je naša država: mi smo Migovi - Migo je naš.
Svi smo mi Migo
Opet će zanovijetala da su Migo & glasači činioci bespuća, vjesnici propadanja i tamnog vilajeta, te jednog mehanizma sumnjive ispravnosti. Ne vjeruju kad nas armanijevci bjesomučno uvjeravaju da nas upravo oni i samo oni vode u Evropu i demokratiju. Radnja radi, donosi ličnu dobit, manju il’ poveću, namještenicima i državotvornim pregaocima - sustav jošte funkcioniše uz otutašnu pomoć kreditora - dugovi rastu, revolucionari veselo marširaju svoju, već treću revoluciju. Migoizacija države košta milijarde eura (i dolara), ali proces je nezaustavljiv kao i svaki napredak. Prvi zakon DPS realizma glasi: sve što je od vlasti - napredno je. To ne može da obori nijedna gramatika ili nepoštena (obaška neiskrena) inteligencija. Vlast obdaruje, nagrađuje podobne glasače, ostali nude praznu priču, elem - ništa. Kao komunisti stvorili smo socijalizam potom kao demokratski socijalisti obnovili sirovi kapitalizam. Pak smo kao ajkule zaplivali suvereno kroz ideju (i stvarnost) razularenog profita. Barabar sa Rokfelerima - ali bez felera.
Bonus video:
