Nedavni izbori za EP i predsjednički izbori u Ukrajini dali su potpuno različite rezultate. Birači iz Evrope izrazili su nezadovoljstvo načinom na koji EU trenutno funkcioniše, dok su građani Ukrajine pokazali želju za pridruživanjem EU. Evropski lideri i građani bi trebalo da iskoriste ovu priliku i da razmisle šta to znači - i kako se pomaganjem Ukrajini, može ujedno pomoći i Evropi.
EU je u početku zamišljena kao tijesno povezana zajednica suverenih zemalja koje su voljne da postepeno udružuju sve veći dio suverenosti radi zajedničkog dobra. Bio je to odvažan eksperiment u međunarodnom upravljanju i vladavini prava sa ciljem da se ukloni nacionalizam i upotreba sile.
Nažalost, kriza eurozone pretvorila je EU u nešto potpuno drugačije: u odnos povjerenika i dužnika u kojima zemlje kreditori nameću uslove kojima održavaju svoju dominaciju. (...) Moglo bi se reći da se većina građana protivi trenutnim okolnostima. Dok odvažni evropski eksperiment u međunarodnom rukovođenju posrće, nameće se Rusija kao opasan rival EU, rival koji ima globalne geopolitičke ambicije i koji je spreman da upotrebi silu. Putin iskorištava etničku nacionalnu ideologiju (i podršku Pravoslavne crkve) da osnaži svoj režim. U nedavnom razgovoru u radio emisiji „Direktna linija“, veličao je genetske osobine ruskog naroda. Pripajanje Krima povećalo mu je popularnost kod kuće, a njegov pokušaj da oslabi globalnu dominaciju SAD, dijelom i kroz nastojanje da se ostvari savez sa kinom, naišao je na povoljne reakcije u ostalim djelovima svijeta.
Međutim, interes Putinovog režima nije u skladu s ruskim strateškim interesima: Rusija bi imala više koristi od tješnje saradnje sa EU i SAD. A pribjegavanje represiji u Rusiji i Ukrajini je direktno kontraproduktivno. Ruska ekonomija slabi uprkos visokoj cijeni nafte zahvaljujući odlivu kapitala i talenta. Nasilje na kijevskom Majdanu dovelo je do rađanja nove Ukrajine koja je odlučna da ne postane dio nove ruske imperije.
Uspjeh nove Ukrajine bio bi egzistencijalna prijetnja Putinovoj vladavini u Rusiji. (...) S obzirom na to da najveći poslodavac regije Donbas pokreće proteste protiv separatista, moguće je da Putinov plan neće upaliti. Uprkos prihvatanju rezultata predsjedničkih izbora da bi se izbjegla dodatne sankcije, Rusija će vjerovatno pokušati da destabilizuje novu Ukrajinu drugačijim kanalima. (...)
Sve ovo se nedavno veoma brzo izdešavalo. I EU i SAD zauzete su internim problemima i uglavnom nisu svjesne geopolitičke i ideološke prijetnje koju predstavlja Putinova Rusija. Kako bi trebalo da reaguju?
Prvi zadatak je da se odgovori na ruska nastojanja da se destabilizuje Ukrajina. S obzirom na „fiskalni sporazum“ EU i druga pravila koja ograničavaju okvir vladine pomoći, potrebno je inovativno razmišljanje. Najefikasnija mjera bi bila da se ponudi besplatno osiguranje od političkog rizika onima koji ulažu u Ukrajinu ili posluju sa tom zemljeom. Na taj bi način privreda nastavila da funkcioniše uprkos političkim previranjima, a to bi bio i signal Ukrajincima da su im EU i SAD - kako vlade, tako i privatni investitori - odani. Kompanije bi se slivale na novootvoreno i obećavajuće tržište kad bi im gubici nastali zbog političkih događaja mimo njihove kontrole bili u potpunosti nadoknađeni.
Osiguranje od političkog rizika možda zvuči previše složeno da bi se brzo razvilo. Ali, ono zapravo već postoji. Privatne osiguravajuće i reosiguravajuće kuće poput njemačkog Euler Hermesa već godinama nude takvo osiguranje. Slična je situacija i sa vladinim institucijama poput Agencije za garantovanje multilateralnih ulaganja Svjetske banke i Korporacije za prekomorska privatna ulaganja američke vlade. Međutim, oni moraju da naplaćuju značajne premije da bi pokrili trošak reosiguranja.
Suočene sa ogromnim premijama, većina kompanija prosto odlučuje da pričeka dok oluja ne prođe. Baš zato vlade moraju da preuzmu funkciju reosiguranja i da iskoriste svoje agencije samo da upravljaju politikom osiguranja.
One bi mogle da garantuju za gubitke upravo onako kako jamče za Svjetsku banku: svaka vlada bi omogućila skromno proporcionalno ubrizgavanje kapitala i obezbjedila preostala sredstva u obliku opozivog kapitala koji bi bio dostupan kad i ako bi se gubici stvarno isplaćivali. EU bi morala da izmijeni fiskalni sporazum kako bi izuzela opozivi kapital i omogućila da se stvarni gubici amortizuju kroz nekoliko godina. Ovakve garancije imaju jednu posebnu karakteristiku: što su uvjerljivije, to je manja vjerovatnoća da će biti upotrebljene; vjerojatno će se ispostaviti da su troškovi reosiguranja gotovo nikakvi. Svjetska banka je živi primjer za to.
Momentalnim i uvjerljivim djelovanjem EU bi mogla spasti Ukrajinu - a i sebe. Ovo što predlažem za Ukrajinu moglo bi se takođe primjeniti kod kuće. Dok god postoji toliko produktivnih resursa koji leže neiskorišteni, imalo bi smisla izuzeti iz fiskalnog sporazuma ulaganja koja bi se s vremenom sama isplatila. Renci se, na primjer, zalaže upravo za takvo djelovanje.
Putin planira da Krim pretvori u svijetli primjer tako što će na njega potrošiti 50 milijardi eura u narednih nekoliko godina. Uz podršku Evrope, Ukrajina bi se mogla mjeriti sa tim. A ako ovakva inicijativa bude značila početak politike rasta koja je Evropi očajnički potrebna, spasavanjem Ukrajine Evropa bi se i sama spasla.
Bonus video:
