PROLOG
Slavni fizičar (Nobelova nagrada za fiziku 1922), Nils Bor (1885 - 1962), proglašen je, za zasluge na naučnom polju, vitezom od strane danskog suverena. Kao vitez imao je pravo na grb i devizu. Grb je sadržao taoistički znak TAI - ĆI, koji predstavlja univerzalni princip jedinstva polariteta, a deviza je glasila: SUPROTNOSTI SU KOMPLEMENTARNE.
Ovaj tekst sadrži komplementarno mišljenje onome koje iznosi prof. B. Mitrić u svojoj kolumni u PUBLICI od petka, 31. I 2003. godine o aktuelnoj urbanističkoj temi: pro et contra Maxim.
PRILOG
Pažnju javnosti već dvije godine drži postor stambeno-poslovnog kvarta između Bulevara Lenjina (sada Bulevar sv. Petra Cetinjskog), Bulevara revolucije, ul. Marksa i Engelsa (sada ul. Moskovska) i ul. Ivana Vujoševića.
Aspektujući, razumljivo, iz svoje struke, kolumnist ukazuje na bitnu okolnost koju je Ustavni sud RCG utvrdio “da je SO Podgorica donijela osporenu odluku po zakonom propisanom postupku... pa ista po ocjeni Ustavnog suda nije nesaglasna sa Ustavom i Zakonom”. Potpis i pečat.
Zakonom propisani postupak proveden je iz nekog razloga, zbog nekog sadržaja u prostoru. Jedini razlog bi trebalo da bude primjena Generalnog urbanističkog plana Podgorice koja se može realizovati kroz donošenje i ostvarivanje detaljnih urbanističkih planova kao jedinog pravnog i stručnog akta iz koga se mogu dati uslovi i dozvola za gradnju objekta.
Da li se Ustavni sud bavio tom suštinom, sadržajem prostora, ili samo ispravnošću procedure? Sudeći po iznesenom mišljenu prof. Mitrića, samo procedurom. Na koji način je Ustavni sud tretirao dostavljeno mu mišljenje prof. dr Božidara Milića, arhitekte i urbaniste, u kome je pokazano da je stručno neodrživa odluka kojom bi se gustina stanovanja povećala preko 30% i kojom se ne poštuje koncept po kome je u potpunosti formirana jedna skladna urbanistiška cjelina. Da li je moguće odvojiti valjanost zakonske procedure od valjanosti sadržaja zbog kojeg se procedura provodi?
Postoje i drugi urbanistički parametri (analogno biohemijskim analizama stanja ljudskog organizma), kao što su: koeficijent izgrađenosti, koeficijent zauzetosti, procenat popločanja, saobraćaj, insolacija i dr. koji svi pokazuju da je taj kvart potpuno izgrađena fizička struktura u kojoj ne samo da nema prostora za dalju gradnju već izrazito nedostaju površine za školsko dvorište i za parkiranje.
“Trebalo bi da se svi dobro zamisle šta će biti sa onom odlukom Ustavnog suda...” upozorava prof. Mitrić građane koji se samoorganizuju da dokažu očigledno: da nema mjesta za toliku zgradu, ne samo na konkretnoj spornoj lokaciji, već uopšte u tome kvartu. To što se Ustavni sud nije bavio suštinom, kvalitetom izgrađenog prostora i mogućim svekolikim degradiranjem toga prostora, već samo pitanjima procedure donošenja odluka, upravo ukazuje na neophodnost ponovnog sagledavanja cjeline.
“ ...Ako se ne poštuje odluka Ustavnog suda, onda nema prava, nema države, nema zaštite prava građana”, s pravom poručuje prof. Mitrić i istovremeno umjesno podsjeća na Džordža Orvela, tj. čuvenu rečenicu iz Životinjske farme: SVI SU RAVNOPRAVNI, SAMO SU NEKI RAVNOPRAVNIJI, koristeći duhovito izraze JEDNAKI I JEDNAKIJI.
U članku, koji se takođe bavi pitanjem suštine i forme u odlučivanju o urbanom prostoru, upućenom Pobjedi 27. 01. 2003. (nadam se da će biti objavljen)*, pominjem Orvela. Orvelijansku atmosferu, koja se zgušnjava tu, naočigled svih nas, osjećamo svi i oni koji su čitali Orvela i oni koji nijesu ni čuli za njega.
U konkretnoj situaciji, Ustavni sud je svojom odlukom zaštitio prava JEDNAKIJIH.
Ostali se okupljaju svakoga dana u 16 časova na uglu ul. Marksa i Engelsa i Bulevara revolucije, riješeni da se suprotstave gradnji objekta i pored takve, ili upravo zbog takve, odluke Ustavnog suda.
Zabrinutost prof. Mitrića je sasvim umjesna: “Šta ako se svaka 'grupa građana' nađe u ulozi svemogućeg 'sudije' ... to je najbolji uvod u anarhiju”.
Upravo o anarhiji i jeste riječ. Arhitektura i urbanizam, ljudska naselja, najiscrpnija su svjedočenja o kulturi neke zajednice, odnosima i suprotnostima u njoj. Zapitajmo se otkuda toliko nesklada, neuređenosti, nezadovoljstva građana, pored toliko zakonito donesenih urbanističkih planova, rješenja o lokaciji, građevinskih dozvola i sl. Srećom da ima primjera uređenosti, sklada i zadovoljstva u urbanom prostoru, pa građani mogu da uporede. Iako većina od njih nijesu ni urbanisti (da se bave suštinom plana) ni pravnici (da se bave valjanošću zakonske procedure) nepogrešivo prepoznaju anarhiju, tj. nesklad u prostoru i sve češće mu se suprotstavljaju. Da li je to suprotstavljanje nešto nepoželjno i prijeteće? Moje mišljenje, komplementarno mišljenju prof. Mitrića, jeste da je suprotstavljanje građana nagrđivanju prostora dragocjene važnosti jer je dio iskonske potrebe svakog ljudskog bića za dobrim i lijepim.
EPILOG
Postoji nešto jako važno što treba uočiti. To je nezadrživ proboj urbane svijesti građana Podgorice koji više nije moguće zaustaviti. Upravo taj novi kvalitet, jasno i jako ispoljena urbana svijest građana je brana anarhiji, a garancija uređenosti i zakonu. Naravno, za sve, a ne samo za JEDNAKIJE.
Na prostoru ovdje pominjanom događa se još nešto izuzetno. Poznata slikarka Anka Burić svojim učešćem i projektom pretvara cio događaj o kome je, u kolumni prof. Mitrića i ovom tekstu, riječ u vrhunski umjetnički i umjetnikujući čin. Na taj način okupljeni građani bivaju uključeni u umjetnički proces i nastaje jedna uzbudljiva spirala umjetničkog doživljaja, samoorganizovanja, inicijative, solidarnosti, samopoštovanja i uzajamnog uvažavanjai u različitosti.
Moj lični uvid je da se na pomenutoj lokaciji neće graditi nikakav objekat, jer se tako jako ispoljena urbana svijest građana ne može zanemariti, osim na opštu štetu.
U Podgorici, 1. II 2003.
*Pomenuti tekst nije objavljen
Bonus video:
