Svako ko ima ambiciju da o američkoj spoljnoj politici zna više od onog što se može naći u brošurama koje štampa NATO Odsjek za javnu diplomatiju iz Brisela zna ko je bio Džordž Kenan. Zbog toga što su takvi velika manjina među onima koji na crnogorskoj javnoj sceni govore o spoljnopolitičkim prioritetima, kratko ću navesti da je Kenan bio primarni arhitekta američke spoljne politike poslije Drugog svjetskog rata, visoko pozicionirani diplomata i ambasador (u SSSR-u i Jugoslaviji), kao i dugogodišnji profesor na prinstonskom Institutu za napredne studije.
U intervjuu za Njujork Tajms u maju 1998, neposredno pred prvo proširenje NATO prema Istoku (pristupanje Poljske, Češke i Mađarske), Kenan je izjavio da je ova odluka Sjevernoatlanske alijanse „tragična greška“ jer se zasniva na nerazumjevanju ruske i sovjetske istorije, kao i na predrasudama i ideološkoj obojenosti spoljnopolitičkih savjetnika (tadašnjeg) predsjednika Bila Klintona (posebno je mislio na Medlin Olbrajt) koji su Rusiju, umjesto da pruže iskrenu podršku demokratskim procesima u njoj, predstavili kao neprijatelja i prijetnju Zapadnoj Evropi. On je tada predvidio da će to dovesti do „početka novog hladnog rata“ i bio je ogorčen što je na kraju svog životnog vijeka (imao je 94 godine) vidio da je njegova borba protiv podjela u Evropi, koja je bila uspješno završena padom Berlinskog zida, u stvari bila uzaludna.
Slično mišljenje o proširenju NATO-a je nedavno u svojim memoarima iznio i Robert Gejts, direktor CIA u periodu 1991-1993. i sekretar za odbranu SAD-a u periodu od 2006-2011. (dakle, za vrijeme dijela drugog mandata predsjednika Džordža Buša mlađeg, kao i prvog mandata predsjednika Baraka Obame). On je napisao da je to bila „greška“ i „politički čin, a ne pažljivo razmotrena vojna odluka, što je urušilo samu svrhu saveza i bezobzirno ignorisalo ono što Rusi smatraju za svoje vitalne interese“. Čitav niz američkih profesora međunarodnih odnosa sa najuglednijih univerziteta saopštava ovo isto mišljenje: ofanzivni potezi NATO-a u posljednjih petnaest godina su uzrokovali destabilizaciju političkih odnosa u Evropi čiji je jedan od najdramatičnijih vidova građanski rat koji se ovih dana vodi u Ukrajini gdje je već na desetine nedužnih civila izgubilo svoje živote, a stotine, ako ne i hiljade, su primorane da napuste svoje domove. Ovi renomirani profesori argumentovano ukazuju na stav da NATO treba da igra ulogu vojnog oslonca za unipolarni svjetski poredak može da bude poguban za sudbinu cijele planete.
U Crnoj Gori, međutim, medijski prostor je preplavljen tvrdnjama da je proširenje NATO faktor političke stabilnosti, ekonomskog prosperiteta, demokratskih reformi, vladavine prava, procvata građanskih sloboda, umjetničke kreativnosti, boljeg seksualnog života, i što sve još ne. Ko god zastupa drugačiji stav, istovremeno biva svrstan u protivnike svega navedenog, pa čak i same „civilizacije“. To je znak da je na djelu jedna pojednostavljena ideološka matrica čiji je cilj ne da objektivno sagleda sve činjenice vezane za aktuelni geopolitički status Crne Gore i da ih nepristrasno predstavi građanima za konačnu odluku na slobodnom i fer referendumu već da nametne odluku donesenu negdje daleko izvan crnogorskih granica.
Aktuelna vladajuća DPS-SDP-BS koalicija nije ništa drugo nego jedna vrsta „kolonijalne administracije“ kojoj su interesi kolonijalnih gospodara iz Vašingtona, Londona i Brisela važniji nego interesi većine crnogorskog stanovništva.
Šef-administrator, povjerljivi čovjek NATO-a, je naravno sedmostruki premijer Milo Đukanović. Pa zar to nije jasno svima (koji žele da vide) poslije skandaloznog pritiska na biračko tijelo kroz posjetu Podgorici neposredno pred lokalne izbore generalnog sekretara NATO Andersa Fog Rasmusena? Ponoviću još jedanput, NATO nedvosmisleno podržava Đukanovića i svi oni koji žele da smijene Đukanovića u NATO krugovima mogu da nađu samo protivljenje, nikako podršku. Treba imati na umu da su crnogorske "crne trojke" lokalno ovaploćenje NATO "tajnih armija", a u odnosu prema neistomišljenicima NATO i Đukanović vode mrtvu trku u bahatosti i nasilju.
Cilj „reformi“ koje NATO traži od Crne Gore nije demokratizacija institucija već način da sebi lojalne kadrove instalira u svim ključnim tačkama političkog, ekonomskog i bezbjednosnog sistema. Kontinuirano insistiranje NATO-a pokazuje da na ovim mjestima još uvijek postoje osobe koje se ne slažu da Crna Gora, na njenu štetu, bude mali zavrtanj u gigantskom ratničkom mehanizmu atlantista protiv evroazijaca. To je dobra vijest jer većina crnogorskih građana, za razliku od političke elite koja ima direktnu korist od atlanskih "pohoda", ne želi da učestvuje u ratovima za resurse i teritorije maskiranih diskursom o slobodi i demokratiji. Što budu više jačale političke i ekonomske tenzije u Evropi, logično je da će opcija neutralnosti između dva vojna bloka postajati sve primamljivija. Zbog toga već postoji potreba da se pitanje na referendumu veže za vojnu neutralnost, a ne za NATO.
Paradoksalno je da se oni koji se najviše kunu u crnogorsku državnu zastavu nikada nisu zapitali zašto orao na njoj ima dvije glave. To je zbog toga što jedna gleda na Zapad, a druga na Istok. Svrstavanje na jednu stranu znači simbolički odrubiti jednu orlovu glavu, a sa njom i znatan dio crnogorskog istorijskog nasljeđa.
Ako se u krugovima bliskim ruskoj državnoj politici može čuti da bi Rusija garantovala neutralnost Crne Gore, u slučaju da tu opciju na referendumu izaberu crnogorski građani, zašto to isto onda ne bi uradile i SAD i države EU? To je prilika da, uvažavajući većinsku volju građana, pokažu autentičnu demokratičnost na djelu. Uz to, šest država EU su i same vojno neutralne i one imaju interes da država u takvom statusu bude više kako bi zajedno mogle kredibilnije ostvarivati svoju diplomatsko-posredničku i mirotvoračku međunarodnu ulogu.
Vrijeme u kojem će prednosti vojne neutralnosti zasijati u punom sjaju tek dolazi jer će tragične posljedice NATO proširenja i ukupnog djelovanja biti sve teže sakriti od očiju javnosti.
Bonus video:
