Ranko Krivokapić je pred teškim izborom nakon kojeg će ga Crna Gora pamtiti kao državnika ili još jednog u nizu političkih kalkulanata. On će biti taj koji će prelomiti da li će se desiti promjene u Glavnom gradu ili će omogućiti DPS-u da i dalje upravlja Podgoricom. Od toga neće zavisiti samo politička budućnost njegove i ostalih partija nego, vrlo moguće, i pravac kretanja ovog društva - da li će Crna Gora biti otadžbina pristojnih ljudi ili razbojnika i poslušnika.
Predsjedniku SDP-a je izbor težak ako gleda kratkoročno, ali veoma lak i jedini ispravan ako ima u vidu dugoročni interes Crne Gore - da zaživi kao država za koju se deklarativno zalaže, država sa makar minimumom pravednosti u kojoj nema građana prvog i drugog reda, a samim tim ni povlašćenih građevinara, trgovaca, bankara, ugostitelja, poljoprivrednika, advokata, ljekara, sportskih klubova...
Krivokapiću je, ako se prisjeti svojih poruka sa predizbornih tribina od Podgorice i Bara do Bijelog Polja, Rožaja i Plava, u kojima se snažnije nego ikad okomio na stanje u državi koje kreira vrh DPS-a, jasno da je dobio glasove onih koji traže promjene. Prije kampanje je znao da postoji dio dosadašnjih glasača SDP-a koji neće pristati na ozbiljnije distanciranje od DPS-a, pa je, ipak, krenuo sa žustrom retorikom. Očigledno je izgubio dio njih koji su povjerovali Đukanoviću da on brani državu, a Ranko nosi njihove glasove navodnim protivnicima Crne Gore, ali mu je ostalo dovoljno. U slučaju da DPS-u pokloni Podgoricu, Krivokapić će iznevjeriti one koji su 25. maja povjerovali njemu.
Da formira vlast u Podgorici sa DF-om i SNP-om nikada mu nije bilo lakše pošto su i oni, za početak, učinili dovoljno da postanu prihvatljivi za suvereniste iz SDP-a - nema više nacionalističke retorike, na skupovima nije bilo zastava sa srpskim grbom, DF vodi suverenista s početka 90-ih, a sa njim su i javne ličnosti iz reda boraca za obnovu nezavisnosti, među kojima i nekadašnji lider SDP-a Žarko Rakčević. I dok se možda stiče utisak da je opoziciji samo cilj da sruši DPS, ima i onih koji precizno znaju u kom pravcu Podgoricu treba razvijati. To je Aleksa Bečić ubjedljivo demonstrirao.
Tačno je da se SDP sa DF i SNP ne slaže oko najvažnije spoljnopolitičke teme (NATO), ali je tačno i da je riječ o formiranju vlasti na lokalnom nivou i da je Krivokapićev kandidat za gradonačelnika, Dragan Bogojević, saopštio da NATO nije prepreka savezu sa DF-a i SNP-a u Podgorici. Uostalom, zar Đukanović Srbima iz opozicije, a samim tim i protivnicima ulaska u NATO, nije nudio da budu dio Vlade?
Rizici slanja DPS-a u opoziciju u Glavnom gradu, osim što će se do nezamislivih razmjera rasplamsati kampanja protiv njega u poltronskim glasilima, su brojni - Đukanović će sve učiniti da Krivokapiću pocijepa stranku, nastojaće da ga izgura iz vlasti u opštinama gdje su zajedno, pokušaće vjerovatno da i u Podgorici, kao u Nikšiću, kupi nedostajućeg odbornika... I naravno, na izvjesnim vanrednim parlamentarnim izborima nastojaće da minorizuje SDP pričom kako su prešli u „anticrnogorski blok“. Cilj će mu biti da, demagogijom kako je on ostao jedini branitelj države, ostvari apsolutnu vlast i za to će iskoristiti sva moguća sredstva, među kojima i angažovanje notornih nasilnika i kriminalaca. Kako to izgleda, znaju Podgoričani koji su u nedjelju, na primjer, glasali u Zagoriču i na Koniku.
S druge strane, na parlamentarnim izborima (koji su realni tek na jesen, nakon samita NATO-a kada se bude znalo da li će ili ne Crna Gora dobiti pozivnicu) SDP nema perspektivu ako DPS sačuva u Podgorici jer će joj tada i konačno okrenuti leđa oni koji još imaju nadu da može doći do promjene vlasti bez ugrožavanja crnogorskog identiteta i većih turbulencija. Vrati li se pod okrilje DPS-a, zavrijediće milost gospodara, biti na granici cenzusa i polako se, ponižen, seliti u prošlost. A da ima prostora da raste pokazatelj je činjenica da se dio intelektualaca i birača, nekada bliskih SDP-u, ovog puta okrenuo DF-u i SNP-u zato što SDP-PCG koalicija prije izbora nije htjela da saopšti da neće sa DPS-om činiti vlast.
Može se, po uzoru na komšiluk, pretpostaviti i kakva bi perspektiva SDP-a i opozicionih grupacija na parlamentarnim izborima bila kada bi prije toga u Glavnom gradu sastavili stručnu, efikasnu i uvjerljivu vlast i kada bi na vidjelo počelo da izlazi kako su gazdovale javnim resursima neke uzdanice DPS-a, koje su odjednom počele da se prisjećaju kako su im svima đedovi bili kapitalisti i onda im ostavili ogromnu imovinu. Uz to, Đukanović bi ostao bez važne logistike, stotina funkcionerskih mjesta...
Zato je pitanje samo jedno - da li su Krivokapić i drugovi spremni za rizik i da li imaju hrabrosti da se suprotstave monstrumu koji je, kako reče profesor Jovićević, spreman ama baš na sve da bi zadržao vlast. Bez nekoga ko će mu izaći na crtu, taj monstrum će do zadnjega „braniti ugroženu državu“ tako što će nastavi da je razara, bezočno rasipajući i potkradajući njeno bogatstvo. Ako to sada ne učini Krivokapić, proći će godine dok se ne pojavi neko drugi, samo što je pitanje hoće li imati što da brani osim elementarnog prava na slobodu i dostojanstvo.
Zvuči apsurdno, ali vođa SDP-a bi slanjem DPS-a u opoziciju pomogao i toj partiji jer bi napravio prostor za njene funkcionere i pripadnike koji nijesu u paktu sa đavolom. Oni, kao i veliki dio „vojske“ DPS-a na terenu, nemaju skloposti da se pobune jer im egzistencija zavisi od toga koliko su poslušni i koliko se pretvaraju da ne vide lupeže pored sebe. Crna Gora, ako želi zrelo naprijed, mora da se oslobodi svojih krvopija.
Sinovi ove zemlje sa podsmijehom su gledali svoje dželate, ubijeđeni da nam monstrumi i njihova onovremena posluga ne mogu oteti slobodu. Sada samo neko treba da zavrti točak promjena.
Bonus video:
